3. uskrsna nedjelja_B
USKRSLI ISUS JE POMIRNICA ZA NAŠE GRIJEHE (Lk 24, 35-48)
Činjenica da nas liturgijska čitanja i u uskrsnom vremenu neprestano potiču i pozivaju na obraćenje, daje nam s pravom tvrditi kako je zapravo čitav naš život, kako su sva naša nastojanja da budemo bolji, trajni hôd k Bogu. Adventski i korizmeni pozivi na obraćenje samo su sastavni dio tog našeg traženja smisla života. Upravo uskrsli Krist omogućio nam je to obraćenje, poziva nas na nasljedovanje koje nam kao posljedicu donosi oproštenje grijeha – mir u duši.
Od prvih susreta apostola s Uskrslim pa sve do danas vjernici se okupljaju u ime Isusovo, slušajući Božju riječ, čuvajući apostolski nauk, lomeći kruh Gospodnji hvaleći i slaveći Oca nebeskoga za sve milosti koje nam daje. Slaveći svetu misu, gozbu Kristove ljubavi prema svakom čovjeku, Bog nam daje svoju riječ i tijelo svoga Sina kao duhovnu hranu. Poput učenika u Emausu prepoznajemo ga očima vjere u lomljenju kruha. Bez susreta s Kristom, bez slušanja njegove riječi, bez susreta s braćom i sestrama u euharistiji ne možemo ništa i nikoga mijenjati. Tako postajemo njegovim svjedocima mijenjajući sebe, prihvaćajući svoje bližnje, svjesni da nam ovozemna dobra nisu nužna za ostvarenje vječnog boravišta, koje nam je Krist osigurao svojim uskrsnućem od mrtvih. Ljubav prema bližnjemu pravi je put k tom cilju. Isus nas jača i pomaže nam na tom putu.
Apostol Petar, u svojem misionarskom govoru upravljenom Židovima u Jeruzalemu, nakon ozdravljenja hromog čovjeka u Isusovo ime, otvoreno svjedoči o Kristovom javnom djelovanju kao ostvarenju starozavjetnih proročanstava, a posebno naglašava njegovo uskrsnuće. Cilj mu je bio potaknuti ih na vjeru u Isusa pravednika, koji je u svemu do kraja ostao vjeran Ocu, unatoč svim osudama, prijetnjama, patnjama i poniženjima židovskih poglavara i građana Jeruzalema, koje su uslijedile nakon izručenja Pilatu. Sve poziva na kajanje za učinjenu nepravdu te na obraćenje, na prihvaćanje Isusa kao začetnika novoga života. Zapravo ih poziva na krštenje.
Ivan, hrabreći prve kršćane, podsjeća da su dostojanstvo djece Božje primili kao nezasluženi Božji dar, a trebaju ga (sa)čuvati dosljednim životom prema Božjim zapovijedima. Krista predstavlja kao zagovornika kod Boga jer je očita činjenica da će ljudi posustajati i padati na putu posvećenja, da će iznevjeriti Božje povjerenje.
Evanđelist Luka i nama danas na završetku svog evanđelja postavlja pitanje prepoznajemo li Uskrsloga u lomljenju kruha ili su u našim srcima prisutne sumnje, nejasnoće i nepovjerenje kakve su bile kod učenika u Emausu. Zapitajmo se i iskreno odgovorimo jesmo li nakon tolikih godina slušanja i tumačenja Božje riječi učvrstili svoju vjeru u Uskrsloga ili se kolebamo? Mogu li naši bližnji prema našem ponašanju prepoznati da je za nas Isus uskrsnuo i našao mjesto u našem srcu? Prepoznajemo li ga mi u svojim bližnjima?
Svakodnevno prihvaćanje, međusobno priznavanje i uvažavanje drugih otvara nam oči za prepoznavanje Uskrsloga. Isusova ukazanja nakon uskrsnuća događaju se u ozračju lomljenja kruha u zajednici, gdje se zajednički bori za život i napredak ljudi. Uskrsli pomaže čovjeku grešniku da se digne iz grijeha i podržava ga u njegovoj sreći i zadovoljstvu. Isus nas nikada ne ostavlja same. Po euharistiji nam dopušta da osjetimo njegovu blizinu i ljubav. Stoga, živimo s Uskrsnulim i za Uskrsnuloga!
Činjenica da nas liturgijska čitanja i u uskrsnom vremenu neprestano potiču i pozivaju na obraćenje, daje nam s pravom tvrditi kako je zapravo čitav naš život, kako su sva naša nastojanja da budemo bolji, trajni hôd k Bogu. Adventski i korizmeni pozivi na obraćenje samo su sastavni dio tog našeg traženja smisla života. Upravo uskrsli Krist omogućio nam je to obraćenje, poziva nas na nasljedovanje koje nam kao posljedicu donosi oproštenje grijeha – mir u duši.
Od prvih susreta apostola s Uskrslim pa sve do danas vjernici se okupljaju u ime Isusovo, slušajući Božju riječ, čuvajući apostolski nauk, lomeći kruh Gospodnji hvaleći i slaveći Oca nebeskoga za sve milosti koje nam daje. Slaveći svetu misu, gozbu Kristove ljubavi prema svakom čovjeku, Bog nam daje svoju riječ i tijelo svoga Sina kao duhovnu hranu. Poput učenika u Emausu prepoznajemo ga očima vjere u lomljenju kruha. Bez susreta s Kristom, bez slušanja njegove riječi, bez susreta s braćom i sestrama u euharistiji ne možemo ništa i nikoga mijenjati. Tako postajemo njegovim svjedocima mijenjajući sebe, prihvaćajući svoje bližnje, svjesni da nam ovozemna dobra nisu nužna za ostvarenje vječnog boravišta, koje nam je Krist osigurao svojim uskrsnućem od mrtvih. Ljubav prema bližnjemu pravi je put k tom cilju. Isus nas jača i pomaže nam na tom putu.
Apostol Petar, u svojem misionarskom govoru upravljenom Židovima u Jeruzalemu, nakon ozdravljenja hromog čovjeka u Isusovo ime, otvoreno svjedoči o Kristovom javnom djelovanju kao ostvarenju starozavjetnih proročanstava, a posebno naglašava njegovo uskrsnuće. Cilj mu je bio potaknuti ih na vjeru u Isusa pravednika, koji je u svemu do kraja ostao vjeran Ocu, unatoč svim osudama, prijetnjama, patnjama i poniženjima židovskih poglavara i građana Jeruzalema, koje su uslijedile nakon izručenja Pilatu. Sve poziva na kajanje za učinjenu nepravdu te na obraćenje, na prihvaćanje Isusa kao začetnika novoga života. Zapravo ih poziva na krštenje.
Ivan, hrabreći prve kršćane, podsjeća da su dostojanstvo djece Božje primili kao nezasluženi Božji dar, a trebaju ga (sa)čuvati dosljednim životom prema Božjim zapovijedima. Krista predstavlja kao zagovornika kod Boga jer je očita činjenica da će ljudi posustajati i padati na putu posvećenja, da će iznevjeriti Božje povjerenje.
Evanđelist Luka i nama danas na završetku svog evanđelja postavlja pitanje prepoznajemo li Uskrsloga u lomljenju kruha ili su u našim srcima prisutne sumnje, nejasnoće i nepovjerenje kakve su bile kod učenika u Emausu. Zapitajmo se i iskreno odgovorimo jesmo li nakon tolikih godina slušanja i tumačenja Božje riječi učvrstili svoju vjeru u Uskrsloga ili se kolebamo? Mogu li naši bližnji prema našem ponašanju prepoznati da je za nas Isus uskrsnuo i našao mjesto u našem srcu? Prepoznajemo li ga mi u svojim bližnjima?
Svakodnevno prihvaćanje, međusobno priznavanje i uvažavanje drugih otvara nam oči za prepoznavanje Uskrsloga. Isusova ukazanja nakon uskrsnuća događaju se u ozračju lomljenja kruha u zajednici, gdje se zajednički bori za život i napredak ljudi. Uskrsli pomaže čovjeku grešniku da se digne iz grijeha i podržava ga u njegovoj sreći i zadovoljstvu. Isus nas nikada ne ostavlja same. Po euharistiji nam dopušta da osjetimo njegovu blizinu i ljubav. Stoga, živimo s Uskrsnulim i za Uskrsnuloga!
Vladimir Cesar
