3. vazmena nedjelja B
Svjedoci, ne glumci
Roditelji kažu da djeca jako dobro prepoznaju ljudsku narav, stručnjaci također potvrđuju da većina šestogodišnjaka može bez problema otkriti lažni smijeh. Iz osobnog iskustva znamo kako se lako razazna autentičnost od prijetvornosti. Vidi se to u gestama, osjeti u glasu, odaje čovjeka odijelo, mjesta zadržavanja, teme za koje se zanima... U evanđelju treće vazmene nedjelje Isus promatra svoje učenike. Oni se interesiraju za nedavne događaje, pričaju kako su prepoznali Gospodina. U njihovim radoznalim pogledima Isus vidi emocije u rasponu od zbunjenosti i straha do razdraganosti i preplavljenosti radošću. Prepoznaje vjerodostojnost, onu djetinju, nipošto nezrelu, nego vrlo ozbiljnu iskrenost. Vidi ljude čije će se svjedočanstvo dokazati krvlju. I kaže: „Vi ste tomu svjedoci“, vi ste moji svjedoci.
Biti kršćanin znači biti svjedok u životu koji nije scenarij gdje sve ide kao po loju. Oni koji mu pristupaju kao glumci, zaslužit će ovacije i aplauze, kako se i pristoji jer publiku ne zanima, ona dobiva traženu zabavu i nakon odjavne špice ide dalje. Ali za nekoga je uvijek presudno to što u odjavnoj špici stoji, a tamo jasno piše tko je tko. Može se svijet i dalje vrtjeti koliko hoće, ali ako se ne osjeća ponos u riječima: to je moj otac ili majka, moja žena ili muž, moje dijete, moj prijatelj, moj suradnik, moj župnik, moj brat; ako u toj riječi „moj“ zazvoni žalost, ako to ime završi spuštenim pogledom, onda je sve bila isprazna gluma, a ne svjedočanstvo.
Za apostole je ključno to što s Kristom žive uzajamni „moj“. Žive od svjedočanstva Krista uskrsloga koji je mogao prodrmati temelje svijeta, koji je s pravom učenicima mogao mnogošto predbacivati, no on čini drugačije. Ponizno i prisno pokazuje svoje ruke i noge, jednostavno i skromno traži nešto za pojesti i malo ostati s njima koje bezuvjetno voli da ih učvrsti u vjeri. On se ne resi ničim osim svojim ožiljcima i ne izmišlja neke izjave koje nije i prije govorio, nego drži do svoje riječi, svoga svjedočanstva. To je pristup koji „otvara pameti“. Tako se svjedoči za istinu. Ne u nadmenoj spektakularnosti i pod napadnim svjetlima reflektora, ne u glumi koju i mala djeca proniču, nigdje daleko. Nije Krist došao svjedočiti među tuđince niti se dokazivati među silnike i neprijatelje, nego najprije donijeti mir tamo gdje je mnogo važnije, među one koje zove svojima. I danas mnogi tako urastaju u Nebo, a to je poticaj i nama. Da se ne iznenadimo ako Gospodin u odjavnoj špici naših života posudi glas onih koji nas zovu svojima da prozbori: Ti si moj svjedok. Dao Bog da zaslužimo da oni nemaju razloga za razočaranje u glasu, već da s ponosom izgovaraju to svakodnevno i prisno jamstvo „moj“.
Roditelji kažu da djeca jako dobro prepoznaju ljudsku narav, stručnjaci također potvrđuju da većina šestogodišnjaka može bez problema otkriti lažni smijeh. Iz osobnog iskustva znamo kako se lako razazna autentičnost od prijetvornosti. Vidi se to u gestama, osjeti u glasu, odaje čovjeka odijelo, mjesta zadržavanja, teme za koje se zanima... U evanđelju treće vazmene nedjelje Isus promatra svoje učenike. Oni se interesiraju za nedavne događaje, pričaju kako su prepoznali Gospodina. U njihovim radoznalim pogledima Isus vidi emocije u rasponu od zbunjenosti i straha do razdraganosti i preplavljenosti radošću. Prepoznaje vjerodostojnost, onu djetinju, nipošto nezrelu, nego vrlo ozbiljnu iskrenost. Vidi ljude čije će se svjedočanstvo dokazati krvlju. I kaže: „Vi ste tomu svjedoci“, vi ste moji svjedoci.
Biti kršćanin znači biti svjedok u životu koji nije scenarij gdje sve ide kao po loju. Oni koji mu pristupaju kao glumci, zaslužit će ovacije i aplauze, kako se i pristoji jer publiku ne zanima, ona dobiva traženu zabavu i nakon odjavne špice ide dalje. Ali za nekoga je uvijek presudno to što u odjavnoj špici stoji, a tamo jasno piše tko je tko. Može se svijet i dalje vrtjeti koliko hoće, ali ako se ne osjeća ponos u riječima: to je moj otac ili majka, moja žena ili muž, moje dijete, moj prijatelj, moj suradnik, moj župnik, moj brat; ako u toj riječi „moj“ zazvoni žalost, ako to ime završi spuštenim pogledom, onda je sve bila isprazna gluma, a ne svjedočanstvo.
Za apostole je ključno to što s Kristom žive uzajamni „moj“. Žive od svjedočanstva Krista uskrsloga koji je mogao prodrmati temelje svijeta, koji je s pravom učenicima mogao mnogošto predbacivati, no on čini drugačije. Ponizno i prisno pokazuje svoje ruke i noge, jednostavno i skromno traži nešto za pojesti i malo ostati s njima koje bezuvjetno voli da ih učvrsti u vjeri. On se ne resi ničim osim svojim ožiljcima i ne izmišlja neke izjave koje nije i prije govorio, nego drži do svoje riječi, svoga svjedočanstva. To je pristup koji „otvara pameti“. Tako se svjedoči za istinu. Ne u nadmenoj spektakularnosti i pod napadnim svjetlima reflektora, ne u glumi koju i mala djeca proniču, nigdje daleko. Nije Krist došao svjedočiti među tuđince niti se dokazivati među silnike i neprijatelje, nego najprije donijeti mir tamo gdje je mnogo važnije, među one koje zove svojima. I danas mnogi tako urastaju u Nebo, a to je poticaj i nama. Da se ne iznenadimo ako Gospodin u odjavnoj špici naših života posudi glas onih koji nas zovu svojima da prozbori: Ti si moj svjedok. Dao Bog da zaslužimo da oni nemaju razloga za razočaranje u glasu, već da s ponosom izgovaraju to svakodnevno i prisno jamstvo „moj“.
Vlč. Ivica Cujzek
