30. nedjelja kroz godinu A
Ljubav na Božji način
Razumljivo je da je ljubav, kao temeljni pokretač života, kao biblijski princip, kao zapovijed koja je pretpostavljena svemu drugome, pa i kao sinonim za Boga, najčešća preokupacija ljudske misli i glavni motiv ljudskog djelovanja. Bilo je tako tijekom čitave povijesti čovječanstva, tako je i danas. Iako nam se čini da smo tu temu već apsolvirali, liturgijska čitanja iznova je stavljaju u fokus naših promišljanja.
Kad bismo čitateljima dali ispuniti anketu s pitanjem: „Voliš li Boga?“ vjerujem da bi velika većina zaokružila: „Da.“ No glavno bi pitanje bilo gdje se ta ljubav može vidjeti. Po čemu su danas prepoznatljivi ljudi koji vole Boga? Isus je na Veliki četvrtak, obnavljajući zapovijed ljubavi koja je već ispisana na svakoj stranici Evanđelja, rekao: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Poznato je i to kako je Tertulijan u prvim stoljećima poslije Krista zapisao da su se pogani obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima.
Otada je prošlo mnogo godina. Zastarjeli su mnogi običaji, nove mogućnosti, znanja i dostignuća potisnula su sve što je ljudima postalo nepotrebno, ali i ono što im je postalo naporno, što prijeti njihovoj udobnosti. Na primjer, tko još danas petkom posti? Tko se još uzdržava od predbračnih intimnih odnosa? Tko još danas ima strpljenja bdjeti u molitvi? Odricati se zadovoljstava? Tko je spreman za Boga trpjeti? Nalazi li se i ljubav, onakva kakvu je Bog zamislio i kakvu od čovjeka traži, u tom nizu, je li i ona postala antikvitet – rijetkost, nostalgična starina koja budi lijepa sjećanja, ali je u modernom poimanju suvišna?
Moderan svijet zaokupljen je vrstom ljubavi koja ništa od nas ne traži i koja je sinonim za ugodu, pretpostavljajući da ono što nije ugodno ne spada pod ljubav. U Božjem receptu piše drugačije: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas.“ To „kao ja“ podrazumijeva žrtvu koja nije ugodna, koja traži mnogo. Bog ne očekuje od nas bilo kakvu ljubav, on ne treba dopadljivu glazuru koja će se razbiti kad ju snađe kakav udarac. Bog traži ljubav koja će ostati postojana kada teškoće opterete srce, kada napasti napadnu um, kada požude opkole dušu. Tada se očituje zbiljnost i zrelost ljubavi, sve je ostalo samo romantika koja može počivati na privrženosti, ali može biti i kobna.
Isusov govor o ljubavi i ovaj put želi nas vratiti na obale Tiberijadskoga mora gdje odzvanjaju njegova pitanja: „Ljubiš li me?“ i „Voliš li me?“ Ne brzajmo s odgovorima koji će, dakako, biti potvrdni, nego promislimo najprije što to znači „svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“, i pogledajmo kako se to vidi u našim privatnim i javnim životima.
vlč. Ivica Cujzek
Razumljivo je da je ljubav, kao temeljni pokretač života, kao biblijski princip, kao zapovijed koja je pretpostavljena svemu drugome, pa i kao sinonim za Boga, najčešća preokupacija ljudske misli i glavni motiv ljudskog djelovanja. Bilo je tako tijekom čitave povijesti čovječanstva, tako je i danas. Iako nam se čini da smo tu temu već apsolvirali, liturgijska čitanja iznova je stavljaju u fokus naših promišljanja.
Kad bismo čitateljima dali ispuniti anketu s pitanjem: „Voliš li Boga?“ vjerujem da bi velika većina zaokružila: „Da.“ No glavno bi pitanje bilo gdje se ta ljubav može vidjeti. Po čemu su danas prepoznatljivi ljudi koji vole Boga? Isus je na Veliki četvrtak, obnavljajući zapovijed ljubavi koja je već ispisana na svakoj stranici Evanđelja, rekao: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Poznato je i to kako je Tertulijan u prvim stoljećima poslije Krista zapisao da su se pogani obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima.
Otada je prošlo mnogo godina. Zastarjeli su mnogi običaji, nove mogućnosti, znanja i dostignuća potisnula su sve što je ljudima postalo nepotrebno, ali i ono što im je postalo naporno, što prijeti njihovoj udobnosti. Na primjer, tko još danas petkom posti? Tko se još uzdržava od predbračnih intimnih odnosa? Tko još danas ima strpljenja bdjeti u molitvi? Odricati se zadovoljstava? Tko je spreman za Boga trpjeti? Nalazi li se i ljubav, onakva kakvu je Bog zamislio i kakvu od čovjeka traži, u tom nizu, je li i ona postala antikvitet – rijetkost, nostalgična starina koja budi lijepa sjećanja, ali je u modernom poimanju suvišna?
Moderan svijet zaokupljen je vrstom ljubavi koja ništa od nas ne traži i koja je sinonim za ugodu, pretpostavljajući da ono što nije ugodno ne spada pod ljubav. U Božjem receptu piše drugačije: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas.“ To „kao ja“ podrazumijeva žrtvu koja nije ugodna, koja traži mnogo. Bog ne očekuje od nas bilo kakvu ljubav, on ne treba dopadljivu glazuru koja će se razbiti kad ju snađe kakav udarac. Bog traži ljubav koja će ostati postojana kada teškoće opterete srce, kada napasti napadnu um, kada požude opkole dušu. Tada se očituje zbiljnost i zrelost ljubavi, sve je ostalo samo romantika koja može počivati na privrženosti, ali može biti i kobna.
Isusov govor o ljubavi i ovaj put želi nas vratiti na obale Tiberijadskoga mora gdje odzvanjaju njegova pitanja: „Ljubiš li me?“ i „Voliš li me?“ Ne brzajmo s odgovorima koji će, dakako, biti potvrdni, nego promislimo najprije što to znači „svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“, i pogledajmo kako se to vidi u našim privatnim i javnim životima.
vlč. Ivica Cujzek
