30. nedjelja kroz godinu B
Lakše nije uvijek bolje
Znakovit je događaj u kojem Isus ozdravlja slijepca Bartimeja, osobito u kontekstu našeg vremena u kojem ljudske oči sve mogu vidjeti, sve što požele i zamisle, tehnologija im omogućuje. Samo se otvori internet i sve je dostupno. I ponekad, gledajući težinu ljudskoga stradanja i nepravde u ovoj suznoj dolini, poželimo da nismo to vidjeli. Možda bi današnja bartimejska molitva bila: Učitelju, da ne gledam.
Tako bi lakše bilo, zatvoriti se u svoju kakvu-takvu sigurnost i mir, ne vidim pa nisam odgovoran, no to ne bi bio kršćanski način. Kristov način nije prolazak svijetom na lakši, nego na ispravan način, a to nije da na sve zažmirimo, nego da se zauzmemo popraviti što se pokvarilo.
Danas ljudi više nemaju vremena popravljati, naučili su sve dotrajalo ili oštećeno bacati i kupovati novo, samo da više to ne gledaju. Kako je danas teško naći majstora koji će se potruditi nešto popraviti, a ne zamijeniti novim! Svjesni smo ekoloških problema koje već i osjećamo na svojoj koži, a mi se još nismo osvijestili da to smetlište koje stvaramo od materijalnih otpadaka, stvaramo i u prostoru duha. Još ne shvaćamo da isto što činimo sa stvarima, činimo i s ljudima od kojih odustajemo, koje više ne želimo gledati, kojima se više nećemo posvetiti, i još ne molimo Gospodina da progledamo.
Približivši se svetkovini Svih svetih, u mislima nam izranjaju slike naših voljenih predaka. Na razglednicama njihovih života primjećujemo jednu zajedničku osobinu: čuvanje. Oni su se emotivno vezali za stvari koje su kroz život stekli i teško se od njih odvajali. Čuvali su svoje zemlje iako ih više nisu mogu obrađivati, nisu bacali stare satove, odjeću, razne predmete, alate i aparate, popravljali su ih dokle god su mogli. Ali nisu ih čuvali bezveze ili jer si nove nisu mogli priuštiti, nego jer su u životu naučili cijeniti ono što su od Boga dobili i što su mukotrpno priskrbili. To čuvanje znak je ustrajanja uz dana obećanja i prihvaćene dužnosti.
Na istom je tragu Bartimejeva molitva da progleda, koja je bila ustrajnija od okoline koja ga je ušutkivala. I danas se čovjeku sugerira da odustane, da nema smisla, da traži alternativu, da se nabavi novo... novi brak, zabavniji prijatelj, učinkovitiji, zdraviji, mlađi radnik. A kamo sa starim?!
Ne stvarajmo smetlište i od svojih sjećanja i života! Ne dajmo duhu vremena koji ušutkava našu starinu da otme naše vrijednosti. Potrudimo se vidjeti gdje griješimo i popraviti narušene odnose. Molimo za dar strpljenja i poniznosti kako ne bismo odustajali jedni od drugih. Ne dajmo se nadglasati u čuvanju vjere, nade i ljubavi i ne dajmo se nadjačati u njegovanju molitvenog života tražeći Isusov odgovor: „Vjera te tvoja spasila!“
vlč. Ivica Cujzek
Znakovit je događaj u kojem Isus ozdravlja slijepca Bartimeja, osobito u kontekstu našeg vremena u kojem ljudske oči sve mogu vidjeti, sve što požele i zamisle, tehnologija im omogućuje. Samo se otvori internet i sve je dostupno. I ponekad, gledajući težinu ljudskoga stradanja i nepravde u ovoj suznoj dolini, poželimo da nismo to vidjeli. Možda bi današnja bartimejska molitva bila: Učitelju, da ne gledam.
Tako bi lakše bilo, zatvoriti se u svoju kakvu-takvu sigurnost i mir, ne vidim pa nisam odgovoran, no to ne bi bio kršćanski način. Kristov način nije prolazak svijetom na lakši, nego na ispravan način, a to nije da na sve zažmirimo, nego da se zauzmemo popraviti što se pokvarilo.
Danas ljudi više nemaju vremena popravljati, naučili su sve dotrajalo ili oštećeno bacati i kupovati novo, samo da više to ne gledaju. Kako je danas teško naći majstora koji će se potruditi nešto popraviti, a ne zamijeniti novim! Svjesni smo ekoloških problema koje već i osjećamo na svojoj koži, a mi se još nismo osvijestili da to smetlište koje stvaramo od materijalnih otpadaka, stvaramo i u prostoru duha. Još ne shvaćamo da isto što činimo sa stvarima, činimo i s ljudima od kojih odustajemo, koje više ne želimo gledati, kojima se više nećemo posvetiti, i još ne molimo Gospodina da progledamo.
Približivši se svetkovini Svih svetih, u mislima nam izranjaju slike naših voljenih predaka. Na razglednicama njihovih života primjećujemo jednu zajedničku osobinu: čuvanje. Oni su se emotivno vezali za stvari koje su kroz život stekli i teško se od njih odvajali. Čuvali su svoje zemlje iako ih više nisu mogu obrađivati, nisu bacali stare satove, odjeću, razne predmete, alate i aparate, popravljali su ih dokle god su mogli. Ali nisu ih čuvali bezveze ili jer si nove nisu mogli priuštiti, nego jer su u životu naučili cijeniti ono što su od Boga dobili i što su mukotrpno priskrbili. To čuvanje znak je ustrajanja uz dana obećanja i prihvaćene dužnosti.
Na istom je tragu Bartimejeva molitva da progleda, koja je bila ustrajnija od okoline koja ga je ušutkivala. I danas se čovjeku sugerira da odustane, da nema smisla, da traži alternativu, da se nabavi novo... novi brak, zabavniji prijatelj, učinkovitiji, zdraviji, mlađi radnik. A kamo sa starim?!
Ne stvarajmo smetlište i od svojih sjećanja i života! Ne dajmo duhu vremena koji ušutkava našu starinu da otme naše vrijednosti. Potrudimo se vidjeti gdje griješimo i popraviti narušene odnose. Molimo za dar strpljenja i poniznosti kako ne bismo odustajali jedni od drugih. Ne dajmo se nadglasati u čuvanju vjere, nade i ljubavi i ne dajmo se nadjačati u njegovanju molitvenog života tražeći Isusov odgovor: „Vjera te tvoja spasila!“
vlč. Ivica Cujzek
