30. nedjelja kroz godinu C
Kako ispravno moliti? (Lk 18, 9 - 14)
U evanđelju nedjelje koja je pred nama Isus se osobito obraća „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“ (Lk 18, 9). U ovom ćemo kratkom promišljanju pokušati vidjeti koliko se Isus obraća upravo nama koji čitamo ove retke.
Ovu uvodnu rečenicu Isus je proširio dobro poznatom prispodobom o molitvi farizeja i carinika, a njezina nam poruka govori o ispravnom molitvenom stavu. Farizej i carinik ulaze u hram, a iz onoga što nam prispodoba opisuje jasno je da u hram dolaze iz vrlo različitih motiva i pobuda.
Farizej, vjerni vršitelj svih zakonskih propisa i pravednik, dolazi pohvaliti se pred Bogom koliko je bolji, pravedniji od drugih. U svom molitvenom stavu i riječima svoje molitve on izriče svoju sliku i svoj odnos s Bogom. U tom odnosu on od Boga očekuje pohvalu i divljenje za sve što on radi, misli, planira, on zapravo Boga ne treba. U svojim planovima i postupcima on ne surađuje s Božjim naumom za njegov život već je život osmislio prema izvanjskoj, zakonskoj pravednosti vjerujući da će ga ta njegova pravednost opravdati. On zapravo Boga ne treba. A ne treba ni bližnjega kojeg u svojoj samodostatnosti osuđuje i odbacuje, jer nije kao on.
S druge strane promatramo carinika, koji po samom svom zvanju biva obilježen kao grješnik, javni kršitelj svih zakonskih propisa. Svjestan svoje grješnosti, ulaskom u Hram on zauzima bitno drugačiji stav od farizeja. On spoznaje i prepoznaje kakav je Bog u sebi: da je Bog Ljubav i Milosrđe. Spoznaje koliko je potreban te Božje ljubavi i milosrđa za vlastito opravdanje.
Nakon molitve, carinik odlazi kući opravdan, a ne farizej.
Važno je uočiti kako se to ne događa zato jer je grješnost nešto poželjno, a pravednost nešto što opterećuje odnos s Bogom. Upravo suprotno. Pravednost je poželjna i ostaje trajni poziv za vjernike, dok grijeh ostaje nešto loše što treba mijenjati, ali Isus zapravo govori o ispravnom molitvenom stavu pred Bogom.
Dok preispitujemo svoj molitveni stav i odnos prema Bogu važno je biti svjestan svoje malenosti i prolaznosti. Zaokupljeni mnogim svakodnevnim aktivnostima i životnim planovima mogli bismo lako pomisliti kako njihovo ostvarenje ovisi samo o nama i našoj zauzetosti. Kako će bez naše aktivnosti i zauzetosti u nekim poslovima izostati dobar rezultat. Kako bez nas neće biti ostvareno ovo ili ono. A dovoljno je postati svjestan kako smo prolazni i kako u jednom trenutku svi naši planovi i nastojanja mogu završiti te da je sve što radimo itekako ovisno o Božjoj milosti. Naš je život u Božjim rukama i ništa nećemo ostvariti bez Njegove podrške.
Nedjeljno bi nas evanđelje moglo potaknuti da promislimo jesmo li na ovome svijetu samo prolaznici ili hodočasnici.
Anita Treščec
U evanđelju nedjelje koja je pred nama Isus se osobito obraća „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“ (Lk 18, 9). U ovom ćemo kratkom promišljanju pokušati vidjeti koliko se Isus obraća upravo nama koji čitamo ove retke.
Ovu uvodnu rečenicu Isus je proširio dobro poznatom prispodobom o molitvi farizeja i carinika, a njezina nam poruka govori o ispravnom molitvenom stavu. Farizej i carinik ulaze u hram, a iz onoga što nam prispodoba opisuje jasno je da u hram dolaze iz vrlo različitih motiva i pobuda.
Farizej, vjerni vršitelj svih zakonskih propisa i pravednik, dolazi pohvaliti se pred Bogom koliko je bolji, pravedniji od drugih. U svom molitvenom stavu i riječima svoje molitve on izriče svoju sliku i svoj odnos s Bogom. U tom odnosu on od Boga očekuje pohvalu i divljenje za sve što on radi, misli, planira, on zapravo Boga ne treba. U svojim planovima i postupcima on ne surađuje s Božjim naumom za njegov život već je život osmislio prema izvanjskoj, zakonskoj pravednosti vjerujući da će ga ta njegova pravednost opravdati. On zapravo Boga ne treba. A ne treba ni bližnjega kojeg u svojoj samodostatnosti osuđuje i odbacuje, jer nije kao on.
S druge strane promatramo carinika, koji po samom svom zvanju biva obilježen kao grješnik, javni kršitelj svih zakonskih propisa. Svjestan svoje grješnosti, ulaskom u Hram on zauzima bitno drugačiji stav od farizeja. On spoznaje i prepoznaje kakav je Bog u sebi: da je Bog Ljubav i Milosrđe. Spoznaje koliko je potreban te Božje ljubavi i milosrđa za vlastito opravdanje.
Nakon molitve, carinik odlazi kući opravdan, a ne farizej.
Važno je uočiti kako se to ne događa zato jer je grješnost nešto poželjno, a pravednost nešto što opterećuje odnos s Bogom. Upravo suprotno. Pravednost je poželjna i ostaje trajni poziv za vjernike, dok grijeh ostaje nešto loše što treba mijenjati, ali Isus zapravo govori o ispravnom molitvenom stavu pred Bogom.
Dok preispitujemo svoj molitveni stav i odnos prema Bogu važno je biti svjestan svoje malenosti i prolaznosti. Zaokupljeni mnogim svakodnevnim aktivnostima i životnim planovima mogli bismo lako pomisliti kako njihovo ostvarenje ovisi samo o nama i našoj zauzetosti. Kako će bez naše aktivnosti i zauzetosti u nekim poslovima izostati dobar rezultat. Kako bez nas neće biti ostvareno ovo ili ono. A dovoljno je postati svjestan kako smo prolazni i kako u jednom trenutku svi naši planovi i nastojanja mogu završiti te da je sve što radimo itekako ovisno o Božjoj milosti. Naš je život u Božjim rukama i ništa nećemo ostvariti bez Njegove podrške.
Nedjeljno bi nas evanđelje moglo potaknuti da promislimo jesmo li na ovome svijetu samo prolaznici ili hodočasnici.
Anita Treščec
