31. nedjelja kroz godinu A
Jesmo li blažena ili razmažena Crkva?
Narodno iskustvo zna pogoditi u žicu i izazvati reakciju, kao izrekom: „Kad bi na sebi popravio što na drugima kudiš, bio bi savršen!“ Danas, pak, slušamo izjave: Nitko nije savršen, nema veze, ne muči se, nerazumno je to očekivati… koje ne izazivaju reakciju, nego nam gode – glade opravdavanja, tapšaju odustajanja i tepaju bježanju od odgovornosti. Takvi stavovi grade društvo koje ništa ne baštini od značaja i dike „borbene Crkve“ kakvu su stvarali naši voljeni preci na stupovima teških, ali smislenih i mudrih života. Umjesto njihovoj herojskoj ustrajnosti o kojoj svjedoče križevi koje su ostavili na svojim grobovima i koji su im, vjerujemo, priskrbili slavu pobjednika u vječnosti, mi sve više nalikujemo razmaženoj Crkvi koja, slikovito, postavlja moderne kockaste spomenike tek s obrisom križa ili bez njega. Priželjkujući da Bog bude rame za plakanje nakon razočaranja u atraktivnim uzorima koji ne iziskuju napor i požrtvovnost.
Govor o žrtvi nije privlačan, zato i Isusova krajnja iskrenost o blaženima ne zvuči kao ideal sreće. Ali on nam ne želi mazati oči, on jasno traži svetost života. Pred tim pozivom najlakše je kolutati očima, odmahnuti rukom, sažaliti se nad sobom i prihvatiti izliku da je nama to nedostižno jer smo „samo ljudi“. Jesmo samo ljudi, što nije za slabiće i kukavice, nego za odvažne koji ne drhte pred povjerenjem koje Bog u njih ima. Ne dajmo da nas logika svijeta uvjeri da smo nesposobni, da mora biti nešto nadrealno da bi bilo osobito i sveto. Naša zadaća nije da imamo krila poput anđela, ni rogove poput đavla, nego da budemo istinski ljudi koji neće pokušavati nekoga očarati velikim pametima i ekstravagantnostima, nego obodriti vjernošću i normalnošću života predočenog u Isusovim blaženstvima. To je razumno, to je poruka Svih svetih koja ima veze jer je puna nade i jakosti koju nam oni pružaju, ali računaju i na našu volju.
Nesigurnom čovjeku današnjice nije potrebna otužna Crkva.
Dragi Bog ne treba vjernike obješena lica koji jadikuju kako je teško i kritiziraju kako je loše, dok iz udobnog kockastog naslonjača citiraju svece i fasciniraju se njihovim junaštvom kao nekom iluzijom. Sveci nisu mađioničari, nego „samo“ ljudi koji su iskoračili iz svoje umišljene komocije, prigrlili križ i suočili se s realnošću. Koji su prestali tromo maštati i pričati o drugačijem svijetu, djetinjasto sanjariti o nekom tuđem životu i založili se da budu medij Božjeg blagoslova za svoj svijet kakav jest. Potrebna nam je takva „vojujuća Crkva“ srčanih i radosnih kršćana koji će ostaviti razmaženost da bi bili vjerodostojni borci, svjedoci čovječnosti koja svoje pokriće ima u Kristovim blaženima.
Narodno iskustvo zna pogoditi u žicu i izazvati reakciju, kao izrekom: „Kad bi na sebi popravio što na drugima kudiš, bio bi savršen!“ Danas, pak, slušamo izjave: Nitko nije savršen, nema veze, ne muči se, nerazumno je to očekivati… koje ne izazivaju reakciju, nego nam gode – glade opravdavanja, tapšaju odustajanja i tepaju bježanju od odgovornosti. Takvi stavovi grade društvo koje ništa ne baštini od značaja i dike „borbene Crkve“ kakvu su stvarali naši voljeni preci na stupovima teških, ali smislenih i mudrih života. Umjesto njihovoj herojskoj ustrajnosti o kojoj svjedoče križevi koje su ostavili na svojim grobovima i koji su im, vjerujemo, priskrbili slavu pobjednika u vječnosti, mi sve više nalikujemo razmaženoj Crkvi koja, slikovito, postavlja moderne kockaste spomenike tek s obrisom križa ili bez njega. Priželjkujući da Bog bude rame za plakanje nakon razočaranja u atraktivnim uzorima koji ne iziskuju napor i požrtvovnost.
Govor o žrtvi nije privlačan, zato i Isusova krajnja iskrenost o blaženima ne zvuči kao ideal sreće. Ali on nam ne želi mazati oči, on jasno traži svetost života. Pred tim pozivom najlakše je kolutati očima, odmahnuti rukom, sažaliti se nad sobom i prihvatiti izliku da je nama to nedostižno jer smo „samo ljudi“. Jesmo samo ljudi, što nije za slabiće i kukavice, nego za odvažne koji ne drhte pred povjerenjem koje Bog u njih ima. Ne dajmo da nas logika svijeta uvjeri da smo nesposobni, da mora biti nešto nadrealno da bi bilo osobito i sveto. Naša zadaća nije da imamo krila poput anđela, ni rogove poput đavla, nego da budemo istinski ljudi koji neće pokušavati nekoga očarati velikim pametima i ekstravagantnostima, nego obodriti vjernošću i normalnošću života predočenog u Isusovim blaženstvima. To je razumno, to je poruka Svih svetih koja ima veze jer je puna nade i jakosti koju nam oni pružaju, ali računaju i na našu volju.
Nesigurnom čovjeku današnjice nije potrebna otužna Crkva.
Dragi Bog ne treba vjernike obješena lica koji jadikuju kako je teško i kritiziraju kako je loše, dok iz udobnog kockastog naslonjača citiraju svece i fasciniraju se njihovim junaštvom kao nekom iluzijom. Sveci nisu mađioničari, nego „samo“ ljudi koji su iskoračili iz svoje umišljene komocije, prigrlili križ i suočili se s realnošću. Koji su prestali tromo maštati i pričati o drugačijem svijetu, djetinjasto sanjariti o nekom tuđem životu i založili se da budu medij Božjeg blagoslova za svoj svijet kakav jest. Potrebna nam je takva „vojujuća Crkva“ srčanih i radosnih kršćana koji će ostaviti razmaženost da bi bili vjerodostojni borci, svjedoci čovječnosti koja svoje pokriće ima u Kristovim blaženima.
Vlč. Ivica Cujzek
