32. nedjelja kroz godinu A
Ne može Bog umjesto nas biti brat ili sestra
U danima kada srca trepere s plamičcima nade upaljenim za duše najmilijih, Crkva pred vjernike stavlja prispodobu o svjetiljkama, mudrim i ludim djevicama. Danas ima toliko svjetla oko nas, a ipak sve više straha u nama. Kao sveprisutna rasvjeta, i nada postaje napadno ohola u onih koji ju zamjenjuju svojim egoističnim traženjima. Jako dobro znamo da nije mudro poigravati se s nadom, da je ludo manipulirati njome, a svejedno nada tolikih dobrih i dragih ljudi gasne pod šakom neprijatelja i pred šutnjom prijatelja. Gdje se njena svjetiljka pali? Gdje se pali nada za dijete napušteno od oca ili majke? Gdje se ona nalazi za izdanog prijatelja? Za usamljenog i bolesnog starca? Za tolike prevarene i šikanirane, ispod pojasa nade neistinom, nepravdom i ogovaranjem udarane duše? Gdje za one koji su se upleli u laži ili poroke i ne znaju se iz njih izvući bez da im netko pokaže gdje je prekidač njihove tame?
Ovo pitanje svi ti potišteni ljudi s pravom postavljaju nama, kršćanima, koji se dičimo da naša nada nije u pukom optimizmu, već u Isusu Kristu. On je neizbljedivo svjetlo, ali njegova jakost treba našu trezvenost, njegova nježnost traži krilo našega svjedočanstva koje će gasiti lažne nade i pogažena obećanja, a paliti odgovornost za svoje živote i živote onih koji prema nama gledaju s povjerenjem. Ne može to nitko, pa ni Bog, učiniti umjesto nas. Ne može on umjesto nas biti brat i sestra, odan muž i žena, požrtvovan otac i majka, iskren prijatelj… jer čovjek mrvice pažnje i poštovanja treba od svoga bližnjega. U pitanju su samo mrvice volje, ali i mrvice su kruh, a nada je kruh siromaha, kaže poslovica. Nada se nalazi u srcu čovjeka dobrog kao kruh. Koji osjeća bol kada ga život mrvi, ali ne nanosi bol bližnjemu, nego bdije nad njegovim povjerenjem i svojim iskrenim življenjem brani njegovu nadu.
Na kraju, kada ostane samo još nada da će netko na Dušni dan zapaliti plamičak molitve i za našu dušu, Bog neće prepoznati one koji poput gordih reflektora bodu oči skrećući pozornost na sebe i zasljepljuju sve oko sebe. Njegove su svjetiljke oni koji ponizno obasjavaju istinu i požrtvovnošću liječe ranjenu nadu čovječanstva. To je zdravlje vjere, kao kruh krepka nada koju Bog obilato daruje na oltaru svoje privrženosti i u svadbama našim svagdašnjim. Ali ona ne pada s neba, nego se pali u čistoći srca, usnama koje mole, poštenim rukama koje rade i karakternim koracima koji beskompromisno tabaju put pravde. To je svjetiljka nade za Božje siromahe, a prepoznatljiva je po odlučnoj vjernosti i neustrašivom svjedočanstvu da ju nasrtljivost zla može i gaziti i gasiti, ali ne može ugasiti.
U danima kada srca trepere s plamičcima nade upaljenim za duše najmilijih, Crkva pred vjernike stavlja prispodobu o svjetiljkama, mudrim i ludim djevicama. Danas ima toliko svjetla oko nas, a ipak sve više straha u nama. Kao sveprisutna rasvjeta, i nada postaje napadno ohola u onih koji ju zamjenjuju svojim egoističnim traženjima. Jako dobro znamo da nije mudro poigravati se s nadom, da je ludo manipulirati njome, a svejedno nada tolikih dobrih i dragih ljudi gasne pod šakom neprijatelja i pred šutnjom prijatelja. Gdje se njena svjetiljka pali? Gdje se pali nada za dijete napušteno od oca ili majke? Gdje se ona nalazi za izdanog prijatelja? Za usamljenog i bolesnog starca? Za tolike prevarene i šikanirane, ispod pojasa nade neistinom, nepravdom i ogovaranjem udarane duše? Gdje za one koji su se upleli u laži ili poroke i ne znaju se iz njih izvući bez da im netko pokaže gdje je prekidač njihove tame?
Ovo pitanje svi ti potišteni ljudi s pravom postavljaju nama, kršćanima, koji se dičimo da naša nada nije u pukom optimizmu, već u Isusu Kristu. On je neizbljedivo svjetlo, ali njegova jakost treba našu trezvenost, njegova nježnost traži krilo našega svjedočanstva koje će gasiti lažne nade i pogažena obećanja, a paliti odgovornost za svoje živote i živote onih koji prema nama gledaju s povjerenjem. Ne može to nitko, pa ni Bog, učiniti umjesto nas. Ne može on umjesto nas biti brat i sestra, odan muž i žena, požrtvovan otac i majka, iskren prijatelj… jer čovjek mrvice pažnje i poštovanja treba od svoga bližnjega. U pitanju su samo mrvice volje, ali i mrvice su kruh, a nada je kruh siromaha, kaže poslovica. Nada se nalazi u srcu čovjeka dobrog kao kruh. Koji osjeća bol kada ga život mrvi, ali ne nanosi bol bližnjemu, nego bdije nad njegovim povjerenjem i svojim iskrenim življenjem brani njegovu nadu.
Na kraju, kada ostane samo još nada da će netko na Dušni dan zapaliti plamičak molitve i za našu dušu, Bog neće prepoznati one koji poput gordih reflektora bodu oči skrećući pozornost na sebe i zasljepljuju sve oko sebe. Njegove su svjetiljke oni koji ponizno obasjavaju istinu i požrtvovnošću liječe ranjenu nadu čovječanstva. To je zdravlje vjere, kao kruh krepka nada koju Bog obilato daruje na oltaru svoje privrženosti i u svadbama našim svagdašnjim. Ali ona ne pada s neba, nego se pali u čistoći srca, usnama koje mole, poštenim rukama koje rade i karakternim koracima koji beskompromisno tabaju put pravde. To je svjetiljka nade za Božje siromahe, a prepoznatljiva je po odlučnoj vjernosti i neustrašivom svjedočanstvu da ju nasrtljivost zla može i gaziti i gasiti, ali ne može ugasiti.
vlč. Ivica Cujzek
