32. nedjelja kroz godinu_A
IZJEDA ME REVNOST ZA DOM TVOJ
Možemo li zamisliti ljutitog Isusa? Vjerujem, dosta teško jer njega doživljavamo kao blagog i milosrdnog, kao onoga koji blagoslivlja, oprašta i tješi. A upravo nam takvog Isusa opisuje današnje Evanđelje. Nismo li mi sami stvorili pomalo jednostranu sliku o Isusu. On jest i blag i milosrdan, ali na nepravdu i na povredu svetosti kuće Očeve reagirao je oštro.
Znakovito je da nitko od onih trgovaca kojih se to ticalo, nisu prosvjedovali, osim farizeja i pismoznanaca, koji su od Isusa tražili čudo kao znak da on to smije činiti. Oni mu nisu predbacivali da čini nešto krivo, nego su prigovarali zato što je to baš on činio. Očito su imali grižnju savjesti, jer su kao vjerski vođe svoga naroda dopustili da se trgovanjem u hramu remeti pobožnost i svetost prostora. Isus im je dao legitimaciju, ne samo drugim čudesima koja je učinio, nego i time što je napravio reda u hramu na početku svoga javnog djelovanja i naučavanja. Ovom izvještaju prethodi samo svjedočanstvo Ivana Krstitelja i prvih učenika o Isusu, te samo prvo Isusovo čudo: pretvaranje vode u vino u Kani Galilejskom.
Najprije valja napraviti reda u svetištu i to Isus čini veoma energično. Na prigovore židovskih prvaka zapravo i ne reagira, nego progovara u zagonetki o razaranju hrama, točnije o svome Uskrsnuću. Ovim je postupkom Isus započeo sukobe s farizejima i pismoznancima, koji zapravo nikada neće ni prestati, sve do njegove smrti. Uvijek im je predbacivao kad je vidio njihovu dvoličnost, kad su odstupali od Božjega puta, a nametali svoja pravila i zakone.
Za nas članove Crkve je to jasan znak. Ako slijedimo Isusa, onda moramo postupati onako kako je on postupao. Od Božjih zapovijedi se ništa ne smije oduzeti, ništa im ne treba dodavati, samo ih trebamo ispravno tumačiti i živjeti. Neustrašivo naučavati Božji put, Božje zapovijedi i moralna načela i to u svijetu koji nam neće pljeskati nego će nas pljuskati. Crkva ne može ne govoriti i ne činiti ono što je pravo. Trebamo se zauzimati za Božja i ljudska prava i čast, za prava onih iza kojih je Isus uvijek stajao: obespravljeni, potlačeni, iskorištavani, prodavani. Svi su oni djeca Božja i pripada im isto dostojanstvo.
U današnje vrijeme sve prisutnijeg relativizma, kao vjernici pozvani smo biti odlučni i vjerni svjedoci. Božje zapovijedi su nam putokaz u vremenu kad nas sa svih strana zasipaju „naprednim“ idejama, jer moralna načela imaju trajnu vrijednost unatoč ljudskim lutanjima ili povikom kako je to zastarjelo. Preispitajmo se nismo li već upili previše duha kompromisa i nismo li time razvodnili svoje kršćanstvo. Isus i naši sveti uzori su nam pokazali kako se živi beskompromisno u vjernosti Bogu, a da time ništa manje nisu bili za čovjeka.
U molitvi učvršćujmo svoje katoličko jedinstvo i povezanost s Petrovim nasljednikom. Brigom i uzdržavanjem naših župnih crkava pokažimo koliko nam je stalo do bogoslužnog prostora, da „nas izjeda revnost za Dom Gospodnji“.
Možemo li zamisliti ljutitog Isusa? Vjerujem, dosta teško jer njega doživljavamo kao blagog i milosrdnog, kao onoga koji blagoslivlja, oprašta i tješi. A upravo nam takvog Isusa opisuje današnje Evanđelje. Nismo li mi sami stvorili pomalo jednostranu sliku o Isusu. On jest i blag i milosrdan, ali na nepravdu i na povredu svetosti kuće Očeve reagirao je oštro.
Znakovito je da nitko od onih trgovaca kojih se to ticalo, nisu prosvjedovali, osim farizeja i pismoznanaca, koji su od Isusa tražili čudo kao znak da on to smije činiti. Oni mu nisu predbacivali da čini nešto krivo, nego su prigovarali zato što je to baš on činio. Očito su imali grižnju savjesti, jer su kao vjerski vođe svoga naroda dopustili da se trgovanjem u hramu remeti pobožnost i svetost prostora. Isus im je dao legitimaciju, ne samo drugim čudesima koja je učinio, nego i time što je napravio reda u hramu na početku svoga javnog djelovanja i naučavanja. Ovom izvještaju prethodi samo svjedočanstvo Ivana Krstitelja i prvih učenika o Isusu, te samo prvo Isusovo čudo: pretvaranje vode u vino u Kani Galilejskom.
Najprije valja napraviti reda u svetištu i to Isus čini veoma energično. Na prigovore židovskih prvaka zapravo i ne reagira, nego progovara u zagonetki o razaranju hrama, točnije o svome Uskrsnuću. Ovim je postupkom Isus započeo sukobe s farizejima i pismoznancima, koji zapravo nikada neće ni prestati, sve do njegove smrti. Uvijek im je predbacivao kad je vidio njihovu dvoličnost, kad su odstupali od Božjega puta, a nametali svoja pravila i zakone.
Za nas članove Crkve je to jasan znak. Ako slijedimo Isusa, onda moramo postupati onako kako je on postupao. Od Božjih zapovijedi se ništa ne smije oduzeti, ništa im ne treba dodavati, samo ih trebamo ispravno tumačiti i živjeti. Neustrašivo naučavati Božji put, Božje zapovijedi i moralna načela i to u svijetu koji nam neće pljeskati nego će nas pljuskati. Crkva ne može ne govoriti i ne činiti ono što je pravo. Trebamo se zauzimati za Božja i ljudska prava i čast, za prava onih iza kojih je Isus uvijek stajao: obespravljeni, potlačeni, iskorištavani, prodavani. Svi su oni djeca Božja i pripada im isto dostojanstvo.
U današnje vrijeme sve prisutnijeg relativizma, kao vjernici pozvani smo biti odlučni i vjerni svjedoci. Božje zapovijedi su nam putokaz u vremenu kad nas sa svih strana zasipaju „naprednim“ idejama, jer moralna načela imaju trajnu vrijednost unatoč ljudskim lutanjima ili povikom kako je to zastarjelo. Preispitajmo se nismo li već upili previše duha kompromisa i nismo li time razvodnili svoje kršćanstvo. Isus i naši sveti uzori su nam pokazali kako se živi beskompromisno u vjernosti Bogu, a da time ništa manje nisu bili za čovjeka.
U molitvi učvršćujmo svoje katoličko jedinstvo i povezanost s Petrovim nasljednikom. Brigom i uzdržavanjem naših župnih crkava pokažimo koliko nam je stalo do bogoslužnog prostora, da „nas izjeda revnost za Dom Gospodnji“.
Vladimir Cesar
