33. nedjelja kroz godinu A
Strast za dobro
„Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ Ovu naizgled neobičnu Isusovu logiku bolje ćemo razumjeti u kontekstu prispodobe koju zaključuje, o slugama koji od gospodara, prije nego će otputovati, dobivaju njegov imetak - talente, tj. novac, svaki po svojoj sposobnosti. One koji su dobiveno upotrijebili i udvostručili gospodar po povratku pohvaljuje, a onoga koji je talent sebično sakrio i vratio gospodaru, opravdavajući se da je znao da je strog pa se pobojao, gospodar kori, upravo jer je znao, a ništa nije učinio.
Osim talenata, znakovito je i odsustvo gospodara. Svakom je vjerniku teško kada je nesiguran u Božju blizinu, s druge strane, kada učini neku glupost, lakše mu je ako se uvjeri da Bog „nije to izravno vidio“. Najgore je kada se čovjek vlada kao da Boga nema i da se neće vratiti po svoje. Što je to njegovo? Bilo bi lakše odgovoriti što nije njegovo! Zamislite samo, dragi čitatelji, koliko je talenata nama dao Bog. U prispodobi se govori o novcu, ali dobro znamo što su pravi talenti, uostalom, znamo da ni novaca ne bismo imali da njih nismo dobili. Sve je to njegovo. Ništa si mi sami nismo dali, ni ruke ni noge ni pamet ni jezik... i ništa nećemo zadržati, svi to dobro znamo.
Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže. Opravdati bi se čovjek mogao neznanjem, ali mi znamo! A to ništa ne olakšava, naprotiv, još je u Propovjedniku u Starom zavjetu zapisano: „Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.“ Ne treba se zavaravati, znamo da ne može biti lako ako se radi o nečem uistinu vrijednom, a kamoli kada shvatimo da je sve to rad za Božje kraljevstvo. Najčešće jako dobro znamo i to što šteti fizičkom, mentalnom i duhovnom zdravlju, vidimo da sve novotarije koje brzopleto prihvaćamo ne koriste, slutimo da mnogo toga nije dobro oko nas, a što poduzimamo u vezi toga?
Ne samo činiti zlo, nego ne činiti dobro, ne popravljati krivo protivno je prirodi ljudskoga bića, zato lijenost devastira, zato je zlim Isus okarakterizirao lijenoga slugu koji je tražio opravdanja i skrivao se iza umilnih riječi i nevina lica. Dobrima je opisao marljive koji su u kušnji dokazali svoju vjernost u malome, a time i činjenicu da mogu podnijeti i više. Isusove se, dakle, riječi da će se još dati onome koji ima ne odnose samo na blagostanje, nego i na zadaće i terete i muke, koje su isto blagoslov jer su potvrda evanđeoske istine, nadmoći dobra i vrijednosti čovjekove duše.
„Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ Ovu naizgled neobičnu Isusovu logiku bolje ćemo razumjeti u kontekstu prispodobe koju zaključuje, o slugama koji od gospodara, prije nego će otputovati, dobivaju njegov imetak - talente, tj. novac, svaki po svojoj sposobnosti. One koji su dobiveno upotrijebili i udvostručili gospodar po povratku pohvaljuje, a onoga koji je talent sebično sakrio i vratio gospodaru, opravdavajući se da je znao da je strog pa se pobojao, gospodar kori, upravo jer je znao, a ništa nije učinio.
Osim talenata, znakovito je i odsustvo gospodara. Svakom je vjerniku teško kada je nesiguran u Božju blizinu, s druge strane, kada učini neku glupost, lakše mu je ako se uvjeri da Bog „nije to izravno vidio“. Najgore je kada se čovjek vlada kao da Boga nema i da se neće vratiti po svoje. Što je to njegovo? Bilo bi lakše odgovoriti što nije njegovo! Zamislite samo, dragi čitatelji, koliko je talenata nama dao Bog. U prispodobi se govori o novcu, ali dobro znamo što su pravi talenti, uostalom, znamo da ni novaca ne bismo imali da njih nismo dobili. Sve je to njegovo. Ništa si mi sami nismo dali, ni ruke ni noge ni pamet ni jezik... i ništa nećemo zadržati, svi to dobro znamo.
Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže. Opravdati bi se čovjek mogao neznanjem, ali mi znamo! A to ništa ne olakšava, naprotiv, još je u Propovjedniku u Starom zavjetu zapisano: „Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.“ Ne treba se zavaravati, znamo da ne može biti lako ako se radi o nečem uistinu vrijednom, a kamoli kada shvatimo da je sve to rad za Božje kraljevstvo. Najčešće jako dobro znamo i to što šteti fizičkom, mentalnom i duhovnom zdravlju, vidimo da sve novotarije koje brzopleto prihvaćamo ne koriste, slutimo da mnogo toga nije dobro oko nas, a što poduzimamo u vezi toga?
Ne samo činiti zlo, nego ne činiti dobro, ne popravljati krivo protivno je prirodi ljudskoga bića, zato lijenost devastira, zato je zlim Isus okarakterizirao lijenoga slugu koji je tražio opravdanja i skrivao se iza umilnih riječi i nevina lica. Dobrima je opisao marljive koji su u kušnji dokazali svoju vjernost u malome, a time i činjenicu da mogu podnijeti i više. Isusove se, dakle, riječi da će se još dati onome koji ima ne odnose samo na blagostanje, nego i na zadaće i terete i muke, koje su isto blagoslov jer su potvrda evanđeoske istine, nadmoći dobra i vrijednosti čovjekove duše.
