33. nedjelja kroz godinu B
Dok mu živo srce bije
Sredinom studenoga prisjećamo se strahota koje su proživljavali ljudi suočeni s oličenjem zla tijekom Domovinskoga rata. Odajući počast svim žrtvama koje nas ohrabruju da se i mi jednako srčano borimo za svoje svetinje, pitamo se što je njih držalo, otkud im snage.
O „velikim nevoljama“ govore i liturgijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu, vodeći nas na izvor snage koja nosi kroz sve teškoće: „Tada će ugledati Sina Čovječjega...“ Taj pogled u Spasitelja, koji se očituje u očima punim strpljive nade i u dostojanstvenom držanju unatoč težini života, prepoznatljiv je i u riječima vukovarskog pisca, ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića: „Može vam se pričiniti sunce, radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu.“
Tko su ti praznih džepova a pune duše? To su oni koji se herojskom ljubavlju, postojanom nadom i neustrašivom vjernošću Isusovu načinu života suprotstavljaju silama zla. Ne vlastitom jakošću, nego jakošću Božjom, snagom koja se, prema riječima sv. Pavla, u slabosti usavršuje. Oni koji se drže velikima i jakima, ne trebaju Boga - vjeruju u sebe. A oni koji su svjesni svoje malenosti i ne stide je se, trebaju Boga - svoju snagu - koja se njima objavljuje.
Na njihov nas trag Crkva vodi Svjetskim danom siromaha. Taj put tako nam je poznat i prisan jer svi smo mi siromasi - prosjaci Božje i ljudske ljubavi - bez obzira koliko čega nemamo ili imamo. Kad bismo bar imali mudrosti shvatiti kakvo je blago skromnost i koliko je bogatstvo poniznost! Kad bismo bar imali volje dolaziti pred Gospodina u sakramentima, slušati ga u molitvi i slijediti njegovo milosrđe u duhovnom i materijalnom pomaganju drugom siromahu, prijatelju kraj sebe, čovjeku u potrebi, sigurno bismo bili mnogo sretniji i mirniji, bez obzira na sve zlo i nepravdu koja oko nas raste, jer znali bismo odgovor na tako važno pitanje - odakle snaga.
Znamo da život u ovom svijetu nosi mnogo trpljenja. Ali ako se niste zaboravili nadati, dragi čitatelji, dođite u crkvu, stanite pred svetohranište. Promatrajte živoga Boga čija ljubav garantira da još imamo snage. Još se možemo zajedno suprotstaviti mržnji, zlu i nepravdi. Živu Božju riječ, koja jedina „neće uminuti“, nije mogao ni jedan rat slomiti, kao što neće ni sadašnji koji se vodi u našim dušama, u našim domovima, u medijskom prostoru, na ulici, u međuljudskim odnosima, ma kako okrutne zadavao rane. I mi joj imamo snage ostati vjerni dok nam živo srce bije jer ne možemo, na tragu naših predaka, odustati od svojih svetinja.
preč. Ivica Cujzek
Sredinom studenoga prisjećamo se strahota koje su proživljavali ljudi suočeni s oličenjem zla tijekom Domovinskoga rata. Odajući počast svim žrtvama koje nas ohrabruju da se i mi jednako srčano borimo za svoje svetinje, pitamo se što je njih držalo, otkud im snage.
O „velikim nevoljama“ govore i liturgijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu, vodeći nas na izvor snage koja nosi kroz sve teškoće: „Tada će ugledati Sina Čovječjega...“ Taj pogled u Spasitelja, koji se očituje u očima punim strpljive nade i u dostojanstvenom držanju unatoč težini života, prepoznatljiv je i u riječima vukovarskog pisca, ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića: „Može vam se pričiniti sunce, radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu.“
Tko su ti praznih džepova a pune duše? To su oni koji se herojskom ljubavlju, postojanom nadom i neustrašivom vjernošću Isusovu načinu života suprotstavljaju silama zla. Ne vlastitom jakošću, nego jakošću Božjom, snagom koja se, prema riječima sv. Pavla, u slabosti usavršuje. Oni koji se drže velikima i jakima, ne trebaju Boga - vjeruju u sebe. A oni koji su svjesni svoje malenosti i ne stide je se, trebaju Boga - svoju snagu - koja se njima objavljuje.
Na njihov nas trag Crkva vodi Svjetskim danom siromaha. Taj put tako nam je poznat i prisan jer svi smo mi siromasi - prosjaci Božje i ljudske ljubavi - bez obzira koliko čega nemamo ili imamo. Kad bismo bar imali mudrosti shvatiti kakvo je blago skromnost i koliko je bogatstvo poniznost! Kad bismo bar imali volje dolaziti pred Gospodina u sakramentima, slušati ga u molitvi i slijediti njegovo milosrđe u duhovnom i materijalnom pomaganju drugom siromahu, prijatelju kraj sebe, čovjeku u potrebi, sigurno bismo bili mnogo sretniji i mirniji, bez obzira na sve zlo i nepravdu koja oko nas raste, jer znali bismo odgovor na tako važno pitanje - odakle snaga.
Znamo da život u ovom svijetu nosi mnogo trpljenja. Ali ako se niste zaboravili nadati, dragi čitatelji, dođite u crkvu, stanite pred svetohranište. Promatrajte živoga Boga čija ljubav garantira da još imamo snage. Još se možemo zajedno suprotstaviti mržnji, zlu i nepravdi. Živu Božju riječ, koja jedina „neće uminuti“, nije mogao ni jedan rat slomiti, kao što neće ni sadašnji koji se vodi u našim dušama, u našim domovima, u medijskom prostoru, na ulici, u međuljudskim odnosima, ma kako okrutne zadavao rane. I mi joj imamo snage ostati vjerni dok nam živo srce bije jer ne možemo, na tragu naših predaka, odustati od svojih svetinja.
preč. Ivica Cujzek
