Kako se približavamo završetku liturgijske godine, biblijska čitanja opominju nas činjenicom kako je Dan Gospodnji, drugi Kristov dolazak, blizu. Neizbježna je kazna vječne propasti za one koji su umakli ljudskoj pravdi, ali je ohrabrujuća činjenica da će nastupiti i vrijeme konačne pravde za pobožne i bogobojazne vjernike. Njihova ustrajnost i postojanost će ih spasiti. U današnje vrijeme suvremenog napretka i vlastitog dostojanstva čovjek obično ne voli razmišljati o svojoj podložnosti Bogu kao vrhovnom sucu. Bog, međutim, nije hiroviti sudac koji bi sudio po trenutnom raspoloženju ili nečijem nagovoru. On je pravedni, ali i milosrdni sudac, koji spašava i usrećuje. Čovjek je zapravo čitav život pred stalnim odabirom i opredjeljenjem – za dobro, ljubav, život, pravednost i istinu, a protiv zla, mržnje i nepravde. Čovjek ima mogućnost uvijek iznova započeti graditi odnos prijateljstva s Bogom, što podrazumijeva opoziv zla i nepravde. Bogu je stalo do pravednika koji su istinski pobožni, a takvi su najčešće samozatajni, skroviti i jednostavni ljudi. Oni žive u poštovanju i ljubavi, u tzv. strahu Božjem koji ih potiče na vršenje Božjih zapovijedi u svagdašnjem životu.

    Nije lako živjeti postojano na liniji spasenja. Postojanost u Bibliji je vrlina progonjenih i obespravljenih, onih koji situaciju ne mogu izmijeniti, a moraju je podnositi. Postojanost koja raste iz vjere da Bog svijetom upravlja i da će svima suditi pravedno i milosrdno. Obraćeni Grci u Solunu upali su u zamku nebrige za ovozemaljski rad i svakodnevne obaveze, jer Pavlovo propovijedanje Isusova drugog dolaska razumjeli su kao još jedan razlog da ne trebaju raditi. Stoga ih Pavao potiče na rad od kojega trebaju živjeti i uzdržavati svoje članove obitelji i zajednice vjernika, kao i da imaju što podijeliti s potrebnima u nevolji.

Napetost iščekivanja brzog Kristovog povratka i svršetak ljudske povijesti osjeća se u današnjem evanđelju. Traže se znakovi koji sve to potvrđuju. To vrijeme iščekivanja je zapravo neprestano prisutno i u naše vrijeme. Stoga ne smijemo pasivno provoditi to vrijeme jer smisao je da ga, kao svjedoci  Evanđelja, provedemo u propovijedanju svim ljudima i narodima, usprkos mržnji i progonstvima kojima smo izloženi kao Isusovi učenici. Pozvani smo živjeti svoju vjeru i kršćanske vrjednote i svjedočiti nadu u konačno spasenje kao nešto što se ne vidi, ali će se sigurno ostvariti. Jedan od oblika svjedočenja kršćanske vjere i nade jest nedjeljno okupljanje na euharistiju. Mnogi su naši suvremenici izgubili osjećaj za nedjelju i ona je za njih postala samo stanka, odmor ili dan provoda u nekom trgovačkom centru uoči novoga radnoga tjedna. Kršćani uvijek iznova slave Boga i ustrajno mole da, umjesto ravnodušnosti i obeshrabrenosti, budu odvažni svjedoci evanđelja u današnjemu svijetu. Pa krenimo/nastavimo u tom smjeru!