34. nedjelja kroz godinu A - Nedjelja Krista Kralja
Božje cipele
U Svetom pismu nalazimo potvrdu svog iskustva da se na kraju sve iskristalizira. Na kraju liturgijske godine čitamo evanđelje u kojem Gospodin kaže kako će sve biti jasno kada on, na kraju vremena, sjedne na prijestolje svoje slave i razluči blagoslovljene od prokletih. Svi će se oni, tj. mi ćemo se tada iznenaditi jer nismo bili svjesni svojih susreta, nismo Gospodina Boga Sabaota očekivali u svojim jadničkim, ljudskim najotrcanijim cipelama.
On će pojasniti kako su ga gladna, žedna, stranca, gola, bolesna, utamničena jedni poslužili, a drugi ne: „Meni (ne) učiniste!“ Svemogući Bog poistovjećuje se s najslabijima i najmanjima! Ne uspoređuje se, ne kaže da je bio poput njih, nego se doslovno stavlja u njihove cipele. Teško je to prihvatiti onima koji se ne osvrću na ljude pohabanih cipela. Može biti da su baš oni uzrok najbolnijih žuljeva na Isusovim tabanima jer i oni su itekako siromašni i ranjivi. I u njihove cipele ulazi Gospodin tražeći našu ljubav.
U Knjizi izlaska Bog govori Mojsiju: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“ To sveto tlo, po Kristovim riječima, danas se nalazi ispred svakog siromaha, nevoljnika, patnika, ispred članova naših obitelji, poznanika, i onih više i manje dragih. Ne u smislu da se mi nekome trebamo klanjati, nego u smislu da je Bog s nama. Njegova ljubav poput gorućeg grma izgara za naše shvaćanje da ga prestanemo propuštati susretati u bližnjima, izbjegavati ga u svojim mukama, ne prilaziti mu u pričesti, u sakramentima.
Bila je prosinačka noć, prema poznatoj priči, kad je jedan siromah primijetio da mu netko prilazi. Gledao je kako bi ga zaobišao jer imao je dosta svojih briga, no srce mu je protrnulo kad je vidio da taj čovjek nema cipele. Sažalio se i dao mu svoje te su pošli svaki svojim putem. Te večeri pao je prvi snijeg, bosonogi se čovjek razbolio. Ubrzo je preminuo i našao se pred Stvoriteljem. Ne mogavši progovoriti ni riječi, spustio je pogled i zaprepastio se u spoznaji: „Bog nosi moje cipele!“
Na kraju se sve iskristalizira! Ali mi ne možemo čekati kraj jer on neće za sve biti sretan. Ne trebamo se zaletavati. Ne možemo ti i ja zaustaviti ratove, nahraniti sve gladne, prigrliti napuštene. Ne možemo ti i ja „spasiti svijet, možda ni one koje poznajemo“, ali - riječi su to sv. Majke Terezije - ja „ipak moram početi“.
Dragi čitatelju, još imamo priliku početi. Pred nama je došašće u kojem Kralj kraljeva, čije obuće ni „najveći od žene rođen“ - Ivan Krstitelj nije dostojan nositi, želi hodati u našim cipelama! On želi podijeliti s nama naše žuljeve, rane i zebnje. On želi hodati s nama i uz nas. Dolazi u Božiću gladan, nezaštićen i neprihvaćen, dolazi bos i traži tvoje cipele.
U Svetom pismu nalazimo potvrdu svog iskustva da se na kraju sve iskristalizira. Na kraju liturgijske godine čitamo evanđelje u kojem Gospodin kaže kako će sve biti jasno kada on, na kraju vremena, sjedne na prijestolje svoje slave i razluči blagoslovljene od prokletih. Svi će se oni, tj. mi ćemo se tada iznenaditi jer nismo bili svjesni svojih susreta, nismo Gospodina Boga Sabaota očekivali u svojim jadničkim, ljudskim najotrcanijim cipelama.
On će pojasniti kako su ga gladna, žedna, stranca, gola, bolesna, utamničena jedni poslužili, a drugi ne: „Meni (ne) učiniste!“ Svemogući Bog poistovjećuje se s najslabijima i najmanjima! Ne uspoređuje se, ne kaže da je bio poput njih, nego se doslovno stavlja u njihove cipele. Teško je to prihvatiti onima koji se ne osvrću na ljude pohabanih cipela. Može biti da su baš oni uzrok najbolnijih žuljeva na Isusovim tabanima jer i oni su itekako siromašni i ranjivi. I u njihove cipele ulazi Gospodin tražeći našu ljubav.
U Knjizi izlaska Bog govori Mojsiju: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“ To sveto tlo, po Kristovim riječima, danas se nalazi ispred svakog siromaha, nevoljnika, patnika, ispred članova naših obitelji, poznanika, i onih više i manje dragih. Ne u smislu da se mi nekome trebamo klanjati, nego u smislu da je Bog s nama. Njegova ljubav poput gorućeg grma izgara za naše shvaćanje da ga prestanemo propuštati susretati u bližnjima, izbjegavati ga u svojim mukama, ne prilaziti mu u pričesti, u sakramentima.
Bila je prosinačka noć, prema poznatoj priči, kad je jedan siromah primijetio da mu netko prilazi. Gledao je kako bi ga zaobišao jer imao je dosta svojih briga, no srce mu je protrnulo kad je vidio da taj čovjek nema cipele. Sažalio se i dao mu svoje te su pošli svaki svojim putem. Te večeri pao je prvi snijeg, bosonogi se čovjek razbolio. Ubrzo je preminuo i našao se pred Stvoriteljem. Ne mogavši progovoriti ni riječi, spustio je pogled i zaprepastio se u spoznaji: „Bog nosi moje cipele!“
Na kraju se sve iskristalizira! Ali mi ne možemo čekati kraj jer on neće za sve biti sretan. Ne trebamo se zaletavati. Ne možemo ti i ja zaustaviti ratove, nahraniti sve gladne, prigrliti napuštene. Ne možemo ti i ja „spasiti svijet, možda ni one koje poznajemo“, ali - riječi su to sv. Majke Terezije - ja „ipak moram početi“.
Dragi čitatelju, još imamo priliku početi. Pred nama je došašće u kojem Kralj kraljeva, čije obuće ni „najveći od žene rođen“ - Ivan Krstitelj nije dostojan nositi, želi hodati u našim cipelama! On želi podijeliti s nama naše žuljeve, rane i zebnje. On želi hodati s nama i uz nas. Dolazi u Božiću gladan, nezaštićen i neprihvaćen, dolazi bos i traži tvoje cipele.
vlč. Ivica Cujzek
