34. nedjelja kroz godinu B
Kristov = dosljedan
Poštovani čitatelji, evo nas na kraju još jedne liturgijske godine, koja završava svetkovinom Krista Kralja, a koja nas nije mazila kraljevskim stilom života. Mnogi su jedva spajali kraj s krajem, mnogi su na vlastitoj koži osjetili udarce strahova i kriza te nepovjerenje i zebnju, kako se to sada naziva, „novoga normalnoga“. Mnogi su se prilagodili duhu vremena i zapustili krunu kršćanskoga života koju promatramo u sakramentima Crkve navikavajući se da se može i tako – bez euharistije, bez ispovijedi, bez zajedništva... To je pogled koji nas boli, žalosti i nadasve osiromašuje, i to ne zbog novonastalih okolnosti, nego zbog gubitka dosljednosti.
U evanđelju slušamo kako Pilat Kristu nameće govor o kralju. I mi gledamo prema njemu, Kralju kraljeva, prema Vladaru vjekova i Gospodaru svega stvorenoga. Dok se u nama budi ona ljudski razumljiva težnja da Isus već jednom kaže: „Dosta“, on tako uvjerljivo ostaje dosljedan, tako smireno ostaje vjeran sebi. Pilatova podbadanja podiže na višu razinu i okreće ih u govor o istini. Ne traži svoja prava i kraljevski tretman, ne opravdava se i ne dokazuje da on jest Kralj, nego u prvi plan stavlja Istinu i one koji su od Istine, koji slušaju njegov glas.
Osluškujući taj glas u današnjim prilikama, u svijetu koji je u istoj mjeri, dakle u potpunosti i bez obzira na sve, Božji, kao što je njegov svaki odlomak povijesti u kojoj je isto tako bilo i stresova i kriza i egzistencijalnih ugroza, i nas taj glas poziva na odluku: istinitost ili licemjerje? Principijelnost ili povodljivost? Hrabrost ili strah?
Nije to poziv na nadmetanje ni huškanje na buntovništvo, a ponajmanje na popularno „mi“ i „oni“ razilaženje. Naprotiv, to je poziv na život u Istini, što znači u nasljedovanju Kralja svega stvorenja koji je i pred sudom i pred slavom ovoga svijeta ostao vjeran sebi živeći dosljedno krotkost i poniznost svoga Srca. Srca koje voli bez obzira na sve. Njemu ne treba naše laskanje, nego hrabra vjernička dosljednost koja je pokazatelj tko je naš Kralj, koga mi slušamo u svijetu koji, bježeći u formalnu religioznost, pomalo odustaje i od čovjeka i od Boga.
Dobri i dragi ljudi, čestitajući vam svetkovinu Krista Kralja, zahvaljujem vam na svjedočanstvu nade i pouzdanja, vjere u dobroga Boga i dobrotu čovjeka, što nas je do sada održalo skupa. A na srce vam stavljam molitvu i zauzetost da nas i u budućim izazovima skupa drži spona Kristova evanđelja i snaga njegove vedrine u iskustvu životnih borbi. U njegovu svjetlu, brinući jedni o drugima, podignimo svoje živote na razinu dosljednosti. Izborimo se da glas Istine dopre do svakoga srca i, što god činili, nikada ne dižimo ruke od čovjeka i od Boga.
Poštovani čitatelji, evo nas na kraju još jedne liturgijske godine, koja završava svetkovinom Krista Kralja, a koja nas nije mazila kraljevskim stilom života. Mnogi su jedva spajali kraj s krajem, mnogi su na vlastitoj koži osjetili udarce strahova i kriza te nepovjerenje i zebnju, kako se to sada naziva, „novoga normalnoga“. Mnogi su se prilagodili duhu vremena i zapustili krunu kršćanskoga života koju promatramo u sakramentima Crkve navikavajući se da se može i tako – bez euharistije, bez ispovijedi, bez zajedništva... To je pogled koji nas boli, žalosti i nadasve osiromašuje, i to ne zbog novonastalih okolnosti, nego zbog gubitka dosljednosti.
U evanđelju slušamo kako Pilat Kristu nameće govor o kralju. I mi gledamo prema njemu, Kralju kraljeva, prema Vladaru vjekova i Gospodaru svega stvorenoga. Dok se u nama budi ona ljudski razumljiva težnja da Isus već jednom kaže: „Dosta“, on tako uvjerljivo ostaje dosljedan, tako smireno ostaje vjeran sebi. Pilatova podbadanja podiže na višu razinu i okreće ih u govor o istini. Ne traži svoja prava i kraljevski tretman, ne opravdava se i ne dokazuje da on jest Kralj, nego u prvi plan stavlja Istinu i one koji su od Istine, koji slušaju njegov glas.
Osluškujući taj glas u današnjim prilikama, u svijetu koji je u istoj mjeri, dakle u potpunosti i bez obzira na sve, Božji, kao što je njegov svaki odlomak povijesti u kojoj je isto tako bilo i stresova i kriza i egzistencijalnih ugroza, i nas taj glas poziva na odluku: istinitost ili licemjerje? Principijelnost ili povodljivost? Hrabrost ili strah?
Nije to poziv na nadmetanje ni huškanje na buntovništvo, a ponajmanje na popularno „mi“ i „oni“ razilaženje. Naprotiv, to je poziv na život u Istini, što znači u nasljedovanju Kralja svega stvorenja koji je i pred sudom i pred slavom ovoga svijeta ostao vjeran sebi živeći dosljedno krotkost i poniznost svoga Srca. Srca koje voli bez obzira na sve. Njemu ne treba naše laskanje, nego hrabra vjernička dosljednost koja je pokazatelj tko je naš Kralj, koga mi slušamo u svijetu koji, bježeći u formalnu religioznost, pomalo odustaje i od čovjeka i od Boga.
Dobri i dragi ljudi, čestitajući vam svetkovinu Krista Kralja, zahvaljujem vam na svjedočanstvu nade i pouzdanja, vjere u dobroga Boga i dobrotu čovjeka, što nas je do sada održalo skupa. A na srce vam stavljam molitvu i zauzetost da nas i u budućim izazovima skupa drži spona Kristova evanđelja i snaga njegove vedrine u iskustvu životnih borbi. U njegovu svjetlu, brinući jedni o drugima, podignimo svoje živote na razinu dosljednosti. Izborimo se da glas Istine dopre do svakoga srca i, što god činili, nikada ne dižimo ruke od čovjeka i od Boga.
Vlč. Ivica Cujzek
