Zašto se bojimo smrti

U srcu korizme Isus u razgovoru s Nikodemom otkriva najdublju Božju tajnu, sažetak evanđelja: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Otvara nam Božje srce, objavljuje dušu. A mi? Nevjerojatno kako Božju riječ olako primamo. Ne radi se o vremenskoj prognozi ili receptu za kolač! Radi se o Božjoj izjavi ljubavi. O najvećoj Božjoj intervenciji u povijest čovječanstva. Radi se o najvećoj rani Božjega srca koju je zadala okrutna smrt njegova Sina! Radi se o smislu tvojega i mojega života koji je vrijedan krvi Božjega Sina.

A mi? Popis namirnica za dućan pažljivije slušamo. Pohabali smo Božju riječ kao iznošenu odjeću. Apsolvirali ju kao neku romantičnu dramu i zametnuli kao predmet koji ima, doduše, sentimentalnu, ali nema više uporabnu vrijednost. Namjerno ovako drastično uspoređujem odnos suvremenog čovjeka prema Božjoj riječi jer želim i vas, dragi čitatelji, i sebe prodrmati iz letargije. Ne znamo koliko još vremena imamo, zato ne smijemo Božju riječ propuštati kroz jedno uho unutra kroz drugo van. Natjerajmo se stvarno primiti što nam Gospodin osobno govori i dajmo Duhu Božje riječi priliku da učini svoje. Uzmimo si vremena procesuirati učinak Božjih riječi u intimi svojih misli i nađimo način uporabe, nađimo hrabrosti na njih odgovoriti.

Što smo mi spremni dati? I naš odgovor i neodgovor ima posljedice. Svaki čin ima posljedice! Božja ljubav također. Posljedica je Božje ljubavi oksimoronska izuzetnost koja traži punu pažnju: Za naš život predati Sina smrti. Nema tu nikakve sentimentalnosti. Te riječi ne nose nostalgičnu patinu, one nose križ zaliven krvlju Sina Čovječjega. Smrt nije romantična. U njoj nema ničega privlačnoga, ali ona sve otkriva.

Vjernik se, poput Krista, ne plaši umiranja jer „tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“, a tko „više ljubi tamu nego svjetlost“, boji se „da se ne razotkriju djela njegova“. Evo i razloga straha od smrti! Mi se za sve na svijetu pripremamo, samo za umrijeti ne. Nismo spremni jer ne mislimo na posljedice svojih ljubavi - jesu li za objelodaniti ili za prikriti. Navikavamo se na sentimentalnost i romantičnost, a odvikavamo se od uporabne stvarnosti ljubavi, a to je ono što Biblija zove „umiranje sebi“.

Ljubiti znači umirati sebi, svojim zahtjevima, požudama i ugodama i biti spreman trpjeti, izdržati sve što treba da se ispuni volja Božja, poput Isusa. Umirati znači prihvaćajući žrtvu približavati se posljedici ljubavi Božje - životu vječnom i sve jasnije razumjeti njegovo: „Volim te.“

Objelodanimo, dragi vjernici, posljedice svojega: „I ja Tebe.“

---