4. korizmena nedjelja C
Kajkavci znaju
Naziv za četvrtu korizmenu nedjelju „Laetare“ – „Veseli se“ otkriva pravi vjernički karakter, ali otvara i pitanje znaju li se ljudi još, unatoč aktualnim krizama i prijetnjama, radovati. Je li radost samo za povlaštene ili kao plod Duha Svetoga vrijedi za sve sinove i kćeri Božje?
U tom kontekstu nezaboravna je anegdota u kojoj istaknuti jezikoslovac pita svoje studente zašto su kajkavci bolji ljudi od čakavaca i štokavaca: „Jer se znaju kaj-ati!“ Kao u svakoj dobroj, i u ovoj šali ima zere istine koja nagoviješta uzrok radosti u Isusovoj prispodobi o bolnoj drami jedne obitelji. Sretan kraj uslijedio je samo za dvojicu likova, za oca i raskajanog sina, prema kojemu, čitajući tekst, ne gajimo simpatije. Kao odgovor na pitanje zašto se njegov brat, s kojim na prvu suosjećamo, nije mogao radovati, ističe se zavist, sebičnost, pohlepa, što nije netočno, ali je nepotpuno. Njegova je nesreća posljedica nedostatka vrline koja je mlađem sinu omogućila da se raduje u očevu oproštenju.
Nije samo jedan od braće bio izgubljen, obojica su se udaljila od očeve ljubavi, a drugi nije shvatio vrijednost kajanja. Svi mi nosimo karakteristike jednoga i drugoga. Svi ponekad zalutamo i tražimo put za doma, za ono mjesto posvećeno koracima i molitvama naših predaka, gdje „vsigde je čuti ljublenu domaću reč“ kaj. Nema ona direktne veze s kajanjem, ali ima s domom. Ona nas vodi na trag vjerodostojnosti onih koji su znali da je radost posljedica skrušenosti, iskrenosti pred Bogom i ljudima, a time nas vodi i prema domu Božjega glasa u našim nutrinama – prema savjesti.
Kajkavštinu i savjest združuje slična borba protiv nastojanja da ih se utiša i omalovaži. I danas se pokušava stvoriti neka neprirodna, umjetna savjest čija je promašenost vidljiva najprije po nedostatku grižnje savjesti i po izostanku kajanja. Forsiraju se učenja zasnovana na nesavjesnosti i zakoni koji ne priznaju glas savjesti, jer ne priznaju Boga. Ako dopustimo da se u svemu tome izgubi naše nutarnje pitanje „kaj“ koje nas vraća korijenima; ako ne pitamo više savjest kaj nam je činiti, ako se ne savjetujemo s Bogom kaj je ispravno, ako osuđujemo tuđe greške, a nećemo ponizno priznati kaj smo mi pogriješili, ako se sramimo kajati za svoje grijehe, onda se ne trebamo čuditi što nam radost izmiče.
Radost nije samo za povlaštene, pa ni samo za kajkavce koji dobro znaju uz popevku, makar se probijala i kroz suze, i uz pajdašiju čuvati svoj identitet i svetinje. Radost je za svakoga tko kroz iskren ispit savjesti traži put prema Bogu i čovjeku, i nalazi ga u sakramentu pomirenja. Snaga ispovijedi neka nas učvrsti u duhu vedrine i vrati u krilo milosrdnog Oca, znajući da je njegova radost naša jakost!
Naziv za četvrtu korizmenu nedjelju „Laetare“ – „Veseli se“ otkriva pravi vjernički karakter, ali otvara i pitanje znaju li se ljudi još, unatoč aktualnim krizama i prijetnjama, radovati. Je li radost samo za povlaštene ili kao plod Duha Svetoga vrijedi za sve sinove i kćeri Božje?
U tom kontekstu nezaboravna je anegdota u kojoj istaknuti jezikoslovac pita svoje studente zašto su kajkavci bolji ljudi od čakavaca i štokavaca: „Jer se znaju kaj-ati!“ Kao u svakoj dobroj, i u ovoj šali ima zere istine koja nagoviješta uzrok radosti u Isusovoj prispodobi o bolnoj drami jedne obitelji. Sretan kraj uslijedio je samo za dvojicu likova, za oca i raskajanog sina, prema kojemu, čitajući tekst, ne gajimo simpatije. Kao odgovor na pitanje zašto se njegov brat, s kojim na prvu suosjećamo, nije mogao radovati, ističe se zavist, sebičnost, pohlepa, što nije netočno, ali je nepotpuno. Njegova je nesreća posljedica nedostatka vrline koja je mlađem sinu omogućila da se raduje u očevu oproštenju.
Nije samo jedan od braće bio izgubljen, obojica su se udaljila od očeve ljubavi, a drugi nije shvatio vrijednost kajanja. Svi mi nosimo karakteristike jednoga i drugoga. Svi ponekad zalutamo i tražimo put za doma, za ono mjesto posvećeno koracima i molitvama naših predaka, gdje „vsigde je čuti ljublenu domaću reč“ kaj. Nema ona direktne veze s kajanjem, ali ima s domom. Ona nas vodi na trag vjerodostojnosti onih koji su znali da je radost posljedica skrušenosti, iskrenosti pred Bogom i ljudima, a time nas vodi i prema domu Božjega glasa u našim nutrinama – prema savjesti.
Kajkavštinu i savjest združuje slična borba protiv nastojanja da ih se utiša i omalovaži. I danas se pokušava stvoriti neka neprirodna, umjetna savjest čija je promašenost vidljiva najprije po nedostatku grižnje savjesti i po izostanku kajanja. Forsiraju se učenja zasnovana na nesavjesnosti i zakoni koji ne priznaju glas savjesti, jer ne priznaju Boga. Ako dopustimo da se u svemu tome izgubi naše nutarnje pitanje „kaj“ koje nas vraća korijenima; ako ne pitamo više savjest kaj nam je činiti, ako se ne savjetujemo s Bogom kaj je ispravno, ako osuđujemo tuđe greške, a nećemo ponizno priznati kaj smo mi pogriješili, ako se sramimo kajati za svoje grijehe, onda se ne trebamo čuditi što nam radost izmiče.
Radost nije samo za povlaštene, pa ni samo za kajkavce koji dobro znaju uz popevku, makar se probijala i kroz suze, i uz pajdašiju čuvati svoj identitet i svetinje. Radost je za svakoga tko kroz iskren ispit savjesti traži put prema Bogu i čovjeku, i nalazi ga u sakramentu pomirenja. Snaga ispovijedi neka nas učvrsti u duhu vedrine i vrati u krilo milosrdnog Oca, znajući da je njegova radost naša jakost!
Vlč. Ivica Cujzek
