4. korizmena nedjelja_B
ISUS DONOSI SVJETLOST I SPASENJE! (Iv 3,14-21)
Budući da se nalazimo otprilike na polovici korizme za očekivati je da nam se u liturgijskim čitanjima postavljaju određena pitanja u smislu provjere naše dosljednosti u provođenju donesenih odluka i nastojanjima prihvaćanja i vršenja volje Božje u svojem životu. Možemo provjeriti svoju osjetljivost za Očevu ljubav prema čovjeku koja se očituje u nesebičnom darivanju drugima. Tako se vraćamo na temu o Božjim zapovijedima, o savezu vjernosti sklopljenom više puta u povijesti spasenja, ali i po krštenju, između Boga i čovjeka.
U prvom čitanju Ljetopisa svjedočimo nevjeri i pokvarenosti Izraelaca koje su se godinama uvukle u narod. Početna vjernost Bogu učinila ih je uspješnima i neovisnima od susjednih naroda. U svojoj su oholosti zaboravili da im Bog treba biti na prvom mjestu pa su izgubili svoju slobodu u svakom smislu. Ni tada ih Bog ne ostavlja u toj bijedi i beznađu. Oslobađa ih i od fizičkog i od duhovnog ropstva. Činjenica je da Izraelci u svojoj svijesti neprestano imaju sigurnost kako je Bog njihov spasitelj pa se možemo s pravom pitati kako to da u Isusu nisu prepoznali tog obećanog Mesiju. Nismo u poziciji optuživati ih i prebacivati im jer svojim postupcima često zanemarujemo ili čak odbacujemo tu činjenicu, a na raspolaganju imamo bogatu tradiciju i Objavu proživljenu od mnogih duhovnih velikana tijekom stoljeća iza nas.
Sveti Pavao hrabri Efežane, kao i sve vjernike do danas, da Bog spašava sve one koji svojim životom, svojim djelima prihvaćaju i svjedoče njegovog Sina kao osloboditelja, kao onoga koji svakom čovjeku donosi Boga, pravu slobodu koja se ostvaruje u odgovornosti za sve što čini. Pavao naglašava Božje milosrđe prema čovjeku jer upravo iz njega izvire Božja milost i Kristovo darivanje za čovjeka po žrtvi na križu. Po Kristovim zaslugama mi već sada čineći dobra djela, uzajamno se ljubeći, praštajući jedni drugima, imamo udjela u uskrsnoj slavi i radosti.
U poučnom dijalogu Isusa i Nikodema, koji nam opisuje evanđelist Ivan, možemo prepoznati model razgovora sa svim onima koji traže Boga, kojima nije do kraja jasan smisao Kristove žrtve na križu, koji se pripremaju za potpuno pristupanje zajednici vjernika po sakramentima kršćanske inicijacije. Nije lako prihvatiti i živjeti činjenicu žrtve i života za druge. Isus je znao da tu objavu Očeve ljubavi prema čovjeku u svrhu spasenja i njegovog predânja mora ostvariti jer zato je bio poslan na zemlju, da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Kako je oboljelim Izraelcima pogled na uzdignutu zmiju na stup bio spasonosan, tako je i nama zajedništvo s raspetim i uskrslim Kristom spasonosno, a ono se očituje u slavljenju euharistije i dobrim djelima. Trebamo biti oprezni u zaključivanju pa da se ne zavedemo kako je lako spasiti se. Svakodnevno se u ovom „hodu pustinjom“ susrećemo s raznim napastima, zlima, s tamom, koje nas vrebaju poput zmija ljutica. Grijeh koji činimo odvaja nas i udaljuje od Boga i čovjeka. Veličina čovjeka je da se podigne nakon pada jer upravo po Kristovim zaslugama i žrtvi na križu dolazi nam svjetlost na obzor života te imamo priliku izmirenja s Bogom i čovjekom. Samo Krist na križu čovjeku može vratiti slobodu izgubljenu grijehom, svjetlost koja će obasjati njegov ovozemni hod prema vječnosti.
I ove smo korizme pozvani biti znakom nade svojim bližnjima. Nemojmo se bojati pustinje, kušnji, opasnosti i izazova. Prigrlimo Kristov križ, dozvolimo Bogu nek' nas vodi kroz život jer samo tako nam je doći u obećanu zemlju, u nebo!
Budući da se nalazimo otprilike na polovici korizme za očekivati je da nam se u liturgijskim čitanjima postavljaju određena pitanja u smislu provjere naše dosljednosti u provođenju donesenih odluka i nastojanjima prihvaćanja i vršenja volje Božje u svojem životu. Možemo provjeriti svoju osjetljivost za Očevu ljubav prema čovjeku koja se očituje u nesebičnom darivanju drugima. Tako se vraćamo na temu o Božjim zapovijedima, o savezu vjernosti sklopljenom više puta u povijesti spasenja, ali i po krštenju, između Boga i čovjeka.
U prvom čitanju Ljetopisa svjedočimo nevjeri i pokvarenosti Izraelaca koje su se godinama uvukle u narod. Početna vjernost Bogu učinila ih je uspješnima i neovisnima od susjednih naroda. U svojoj su oholosti zaboravili da im Bog treba biti na prvom mjestu pa su izgubili svoju slobodu u svakom smislu. Ni tada ih Bog ne ostavlja u toj bijedi i beznađu. Oslobađa ih i od fizičkog i od duhovnog ropstva. Činjenica je da Izraelci u svojoj svijesti neprestano imaju sigurnost kako je Bog njihov spasitelj pa se možemo s pravom pitati kako to da u Isusu nisu prepoznali tog obećanog Mesiju. Nismo u poziciji optuživati ih i prebacivati im jer svojim postupcima često zanemarujemo ili čak odbacujemo tu činjenicu, a na raspolaganju imamo bogatu tradiciju i Objavu proživljenu od mnogih duhovnih velikana tijekom stoljeća iza nas.
Sveti Pavao hrabri Efežane, kao i sve vjernike do danas, da Bog spašava sve one koji svojim životom, svojim djelima prihvaćaju i svjedoče njegovog Sina kao osloboditelja, kao onoga koji svakom čovjeku donosi Boga, pravu slobodu koja se ostvaruje u odgovornosti za sve što čini. Pavao naglašava Božje milosrđe prema čovjeku jer upravo iz njega izvire Božja milost i Kristovo darivanje za čovjeka po žrtvi na križu. Po Kristovim zaslugama mi već sada čineći dobra djela, uzajamno se ljubeći, praštajući jedni drugima, imamo udjela u uskrsnoj slavi i radosti.
U poučnom dijalogu Isusa i Nikodema, koji nam opisuje evanđelist Ivan, možemo prepoznati model razgovora sa svim onima koji traže Boga, kojima nije do kraja jasan smisao Kristove žrtve na križu, koji se pripremaju za potpuno pristupanje zajednici vjernika po sakramentima kršćanske inicijacije. Nije lako prihvatiti i živjeti činjenicu žrtve i života za druge. Isus je znao da tu objavu Očeve ljubavi prema čovjeku u svrhu spasenja i njegovog predânja mora ostvariti jer zato je bio poslan na zemlju, da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Kako je oboljelim Izraelcima pogled na uzdignutu zmiju na stup bio spasonosan, tako je i nama zajedništvo s raspetim i uskrslim Kristom spasonosno, a ono se očituje u slavljenju euharistije i dobrim djelima. Trebamo biti oprezni u zaključivanju pa da se ne zavedemo kako je lako spasiti se. Svakodnevno se u ovom „hodu pustinjom“ susrećemo s raznim napastima, zlima, s tamom, koje nas vrebaju poput zmija ljutica. Grijeh koji činimo odvaja nas i udaljuje od Boga i čovjeka. Veličina čovjeka je da se podigne nakon pada jer upravo po Kristovim zaslugama i žrtvi na križu dolazi nam svjetlost na obzor života te imamo priliku izmirenja s Bogom i čovjekom. Samo Krist na križu čovjeku može vratiti slobodu izgubljenu grijehom, svjetlost koja će obasjati njegov ovozemni hod prema vječnosti.
I ove smo korizme pozvani biti znakom nade svojim bližnjima. Nemojmo se bojati pustinje, kušnji, opasnosti i izazova. Prigrlimo Kristov križ, dozvolimo Bogu nek' nas vodi kroz život jer samo tako nam je doći u obećanu zemlju, u nebo!
Vladimir Cesar
