4. nedjelja došašća C
Slavite od srca
U jednom razgovoru o raskošnosti adventa i rastrošnosti ljudi spomenuto je kako se Crkva, tj. mi svećenici, protivimo modernoj proslavi Božića. Moram istaknuti da Crkva sigurno nema ništa protiv proslave Božića, naprotiv! Crkva nije Grinč. Grinč je slijepi materijalizam, pohlepa i komercijalizacija Božića koja gazi njegovu skromnost i jednostavnost. Bahata neumjerenost i raskalašenost koja se protivi poniznosti. Grinč je grijeh i guranje grijeha pod tepih u neodlučnosti da se s njim raskrsti. Grinč je ravnodušnost i malodušnost, i neiskrenost, i negacija savjesti, zbog čega nestaje osjećaj za stid, za doličnost, za radost.
Crkva se želi veseliti, uživati u Božiću, i nema ništa protiv žaruljica, darova, pjevanja, druženja, čestitanja i svega što se vezuje za proslavu Božića. Ali Crkva želi da se ne zaboravi zašto sve to, kakve to ima veze sa smislom.
Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.
Promatrajući proslavu Božića očima njegove Majke, odgonetamo, također, zašto ne može bez slastica i kolača i svega obilja. Zato što smo svjesni koga je Marija rodila i položila u jasle. Kako važan znak! Ona, Majka euharistije, stavlja Sina u hranilište. Ne zadržava ga za sebe, nego daje nama kao najslađu i najobilniju hranu za vječni život - euharistiju. To je i korijen običaja darivanja, čemu se Crkva ne protivi, i mudraci su Isusa darivali u štalici, nego čuva izvorni smisao. Svojim darom mi pokazujemo da je Krist prvi i najsavršeniji dar. Njegova nada, njegova blizina i ljubav vidljiva u daru sakramenata, njegov život i smrt kao otkupnina za naš život, to je apsolutni dar od Boga. Taj dar zaslužuje uzdarje - naše odricanje, pažnju i ljubav.
I pjesme su tu kao znak razdraganosti, ali ne smijemo u njima ugušiti molitveni duh. Ako pjevamo o Božiću, onda i mislimo na njega! Ni žaruljice nisu tu bezveze, nego znak rađanja svjetla koje pokazuje put iz tame, a to je svjetlo Isus Krist.
Dragi čitatelji, sretno pođite ususret takvom, marijanskom Božiću! Prigrlite ga u jaslama svoje duše i dopustite mu da vaše živote oplemeni istinskim dostojanstvom. Samo vas molim, u proslavi Božića ne zaboravite na Isusa!
preč. Ivica Cujzek
U jednom razgovoru o raskošnosti adventa i rastrošnosti ljudi spomenuto je kako se Crkva, tj. mi svećenici, protivimo modernoj proslavi Božića. Moram istaknuti da Crkva sigurno nema ništa protiv proslave Božića, naprotiv! Crkva nije Grinč. Grinč je slijepi materijalizam, pohlepa i komercijalizacija Božića koja gazi njegovu skromnost i jednostavnost. Bahata neumjerenost i raskalašenost koja se protivi poniznosti. Grinč je grijeh i guranje grijeha pod tepih u neodlučnosti da se s njim raskrsti. Grinč je ravnodušnost i malodušnost, i neiskrenost, i negacija savjesti, zbog čega nestaje osjećaj za stid, za doličnost, za radost.
Crkva se želi veseliti, uživati u Božiću, i nema ništa protiv žaruljica, darova, pjevanja, druženja, čestitanja i svega što se vezuje za proslavu Božića. Ali Crkva želi da se ne zaboravi zašto sve to, kakve to ima veze sa smislom.
Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.
Promatrajući proslavu Božića očima njegove Majke, odgonetamo, također, zašto ne može bez slastica i kolača i svega obilja. Zato što smo svjesni koga je Marija rodila i položila u jasle. Kako važan znak! Ona, Majka euharistije, stavlja Sina u hranilište. Ne zadržava ga za sebe, nego daje nama kao najslađu i najobilniju hranu za vječni život - euharistiju. To je i korijen običaja darivanja, čemu se Crkva ne protivi, i mudraci su Isusa darivali u štalici, nego čuva izvorni smisao. Svojim darom mi pokazujemo da je Krist prvi i najsavršeniji dar. Njegova nada, njegova blizina i ljubav vidljiva u daru sakramenata, njegov život i smrt kao otkupnina za naš život, to je apsolutni dar od Boga. Taj dar zaslužuje uzdarje - naše odricanje, pažnju i ljubav.
I pjesme su tu kao znak razdraganosti, ali ne smijemo u njima ugušiti molitveni duh. Ako pjevamo o Božiću, onda i mislimo na njega! Ni žaruljice nisu tu bezveze, nego znak rađanja svjetla koje pokazuje put iz tame, a to je svjetlo Isus Krist.
Dragi čitatelji, sretno pođite ususret takvom, marijanskom Božiću! Prigrlite ga u jaslama svoje duše i dopustite mu da vaše živote oplemeni istinskim dostojanstvom. Samo vas molim, u proslavi Božića ne zaboravite na Isusa!
preč. Ivica Cujzek
