4. nedjelja kroz godinu A
Od zdravo do zbogom
Svaki čovjek nađe se nekad pred okolinom koja njegove riječi i djela ne može razumjeti. Ili neće, jer to bi značilo priznati poraz u intelektualnom smislu, priznati da je drugi u pravu.
Na jednom kulturnom događaju, na ugodno iznenađenje većine, ali ne svih prisutnih, svoje predavanje profesorica je započela pozdravom „Hvaljen Isus i Marija!“ Na te riječi uvijek se uznemire duhovi, tako su i tu započele provokacije. Postavljeno je pitanje kako to da Crkva promovira pozdrav koji je zbog povijesno-političkih konotacija postao sinonim za bezboštvo. Radi se o molitvi Zdravo Marijo. Protupitanje je glasilo kako to da nevjernik pozdravlja s „Bok“ (kajkavskom inačicom pozdrava „Bog“), što je skraćeni oblik drevnoga „Bog daj“ ili „Hvaljen Bog“.
Bio je to povod za bujicu teorija s namjerom dokazivanja da taj pozdrav nema nikakve veze s Bogom ni s bogatstvom hrvatske tradicije i jezika, nego mu je podrijetlo u njemačkom ili mađarskom. Sjećamo se i javne, više svađe nego rasprave, kada se u školskom udžbeniku pojavio pozdrav „Bog“. Tako obično ispadne – kada fali argumenata, a nasilno se hoće poentirati; kada čovjek bježi od svojih korijena, koji su zdravi, koji su urodili plemenitim plodovima i priskrbili mu sve što ima i zna, u svakojake alternative; kada svoje podcjenjuje, a tuđe uzvisuje – katastrofa.
Ne radi se tu o podjeli na vjernike i nevjernike, svaka podjela djelo je zloga, nego o uljudbenosti. Ne pitamo se kome smeta Bog i Crkva, to je jasno, nego kako se postaviti. Ne moramo se i ne možemo u svemu slagati, trebamo i neistomišljenike poštivati i voljeti jer to je u duhu kršćanskog svjetonazora. Ali trebamo li šutjeti kada se netko izruguje iz naših svetinja, kada vrijeđa ljude koji mole, kada psuje ili iznosi dezinformacije, blati i obezvrjeđuje Crkvu – ljude koji su ga odgojili i pružili mu toliko dobra, i to još naziva kulturom i učenošću?
Ne, ne trebamo šutjeti. Ali ni spuštati se na nisku razinu nepristojnosti i neznanja jer nismo od Isusa i naših predaka tako učili. Učili smo svoje principe čuvati, graditi i braniti u duhu Božje riječi. Božja riječ nepobitan je argument, pokriće koje nije moguće kompromitirati i koje nema alternativu.
Na tom tragu ove nedjelje slušamo o blaženstvima – Isusov govor o njegovim sretnicima, Božji pozdrav čovjeku. Zdrav je život koji je u blaženstvima ukorijenjen i njima osmišljen i najsnažniji, čist kao suza odgovor na provokacije.
Rasprave su potrebne i dobre, pa i kada su oštre, samo ako ne zaboravimo tko smo, čiji smo i što smo, ako ne prestanemo biti ljudi. Ljudi se susreću želeći si međusobno dobrotu i zdravlje u danu i, htjeli to priznati ili ne, od prvoga „Bok“ do zadnjega „Z-bogom“, Božju blizinu.
vlč. Ivica Cujzek
Svaki čovjek nađe se nekad pred okolinom koja njegove riječi i djela ne može razumjeti. Ili neće, jer to bi značilo priznati poraz u intelektualnom smislu, priznati da je drugi u pravu.
Na jednom kulturnom događaju, na ugodno iznenađenje većine, ali ne svih prisutnih, svoje predavanje profesorica je započela pozdravom „Hvaljen Isus i Marija!“ Na te riječi uvijek se uznemire duhovi, tako su i tu započele provokacije. Postavljeno je pitanje kako to da Crkva promovira pozdrav koji je zbog povijesno-političkih konotacija postao sinonim za bezboštvo. Radi se o molitvi Zdravo Marijo. Protupitanje je glasilo kako to da nevjernik pozdravlja s „Bok“ (kajkavskom inačicom pozdrava „Bog“), što je skraćeni oblik drevnoga „Bog daj“ ili „Hvaljen Bog“.
Bio je to povod za bujicu teorija s namjerom dokazivanja da taj pozdrav nema nikakve veze s Bogom ni s bogatstvom hrvatske tradicije i jezika, nego mu je podrijetlo u njemačkom ili mađarskom. Sjećamo se i javne, više svađe nego rasprave, kada se u školskom udžbeniku pojavio pozdrav „Bog“. Tako obično ispadne – kada fali argumenata, a nasilno se hoće poentirati; kada čovjek bježi od svojih korijena, koji su zdravi, koji su urodili plemenitim plodovima i priskrbili mu sve što ima i zna, u svakojake alternative; kada svoje podcjenjuje, a tuđe uzvisuje – katastrofa.
Ne radi se tu o podjeli na vjernike i nevjernike, svaka podjela djelo je zloga, nego o uljudbenosti. Ne pitamo se kome smeta Bog i Crkva, to je jasno, nego kako se postaviti. Ne moramo se i ne možemo u svemu slagati, trebamo i neistomišljenike poštivati i voljeti jer to je u duhu kršćanskog svjetonazora. Ali trebamo li šutjeti kada se netko izruguje iz naših svetinja, kada vrijeđa ljude koji mole, kada psuje ili iznosi dezinformacije, blati i obezvrjeđuje Crkvu – ljude koji su ga odgojili i pružili mu toliko dobra, i to još naziva kulturom i učenošću?
Ne, ne trebamo šutjeti. Ali ni spuštati se na nisku razinu nepristojnosti i neznanja jer nismo od Isusa i naših predaka tako učili. Učili smo svoje principe čuvati, graditi i braniti u duhu Božje riječi. Božja riječ nepobitan je argument, pokriće koje nije moguće kompromitirati i koje nema alternativu.
Na tom tragu ove nedjelje slušamo o blaženstvima – Isusov govor o njegovim sretnicima, Božji pozdrav čovjeku. Zdrav je život koji je u blaženstvima ukorijenjen i njima osmišljen i najsnažniji, čist kao suza odgovor na provokacije.
Rasprave su potrebne i dobre, pa i kada su oštre, samo ako ne zaboravimo tko smo, čiji smo i što smo, ako ne prestanemo biti ljudi. Ljudi se susreću želeći si međusobno dobrotu i zdravlje u danu i, htjeli to priznati ili ne, od prvoga „Bok“ do zadnjega „Z-bogom“, Božju blizinu.
vlč. Ivica Cujzek
