4. nedjelja kroz godinu B
Čime može Bog zadiviti suvremenog čovjeka?
Svjedočanstvo ljudi zanesenih Kristovim naukom i zaprepaštenih snagom njegove riječi kojoj se i nečisti dusi pokoravaju traži i naš odgovor na pitanje: „Što li je ovo?“ Promatrajući krasote svijeta, nedodirljivost zvijezda, krhkost cvijeća, čudesnost ljudskoga tijela, stvaralačku kreativnost, umjetničko nadahnuće, smijeh i suze, osjećaje ljubavi, pridružujući tom nizu nebrojene divote u kojima se odražava ljepota, očituje dobrota i veličina Stvoritelja, ne bismo li trebali i mi zauzeti stav divljenja? No ljudske oči tako često traže nešto drugo, nešto specijalno i senzacionalno, skandalozno, neka neviđena čuda i nečujene riječi srljajući u ekstreme i ekscentričnosti. A ono normalno i pristojno, zar više nije dovoljno izazovno i poželjno? Kako je danas teško nekoga zadiviti! Roditelji su na mukama kada žele poklonom iznenaditi djecu, dok se djeca trse na sve načine njih razveseliti, učiteljima je teško motivirati đake, a njima je teško ispuniti učiteljska očekivanja… Mnogi se svojski trude, ali sav napor često zasjenjuje posvemašnja zasićenost i neosjetljivost za jednostavne i male stvari koje jedine ne razočaravaju.
Sjećamo se kako je nekada dijete bilo oduševljeno „cukorom“ iz djedova džepa, kako je čovjek bio zahvalan ako ga netko umorna dočeka na povratku s posla ili puta, kako je blaga riječ mogla ganuti ljudska srca, a lijepa ih gesta oduševiti za hrabar život. Premda poražavajuće, dobro je netko zaključio da danas ljudi sve imaju, a ničemu se više ne znaju radovati. Gdje je čovjek izgubio vještinu divljenja? Možda na ruti utrke da bude naj: najveći i najpametniji, najljepši i najbolji, najomiljeniji, najslobodniji, najčudniji, najštovaniji; u prevladavajućem mentalitetu da mora imati najviše, najskuplje… jedino se križ traži najmanji. Može li danas Bog čovjeka zadiviti križem? Kada ljudi čeznu za čudesima, viđenjima i nadnaravnim bićima, dok traže karizmatske osobnosti, alternativne puteve i maštaju o filmskim razrješenjima svojih problema? Može li Bog čovjeka ushititi svojom Riječju kad je knjiga u svijetu postala zališna? Ili ga oduševiti poniznim služenjem ako čovjek čovjeka nepoštovanjem protjeruje i lažima ispraća iz svog života?
Kampanjska je takva vjera kojoj križ nije dovoljno očaravajući, kojoj čudo stvarnosti nije dovoljno čudesno pa hrli za umišljenim čudima koja brzo oduševljavaju, i još brže hlape. Zato obratimo pozornost na divote koje nisu nigdje drugdje, nego pred našim očima. Po njima nam Bog govori kako je divno to što imamo jedni druge i kakva je snaga u njegovoj ljubavi koja nas čuva od boravka u šupljem i izleta u prazno. Dopustimo mu da nas zadivi svojom jednostavnom vjernošću.
Svjedočanstvo ljudi zanesenih Kristovim naukom i zaprepaštenih snagom njegove riječi kojoj se i nečisti dusi pokoravaju traži i naš odgovor na pitanje: „Što li je ovo?“ Promatrajući krasote svijeta, nedodirljivost zvijezda, krhkost cvijeća, čudesnost ljudskoga tijela, stvaralačku kreativnost, umjetničko nadahnuće, smijeh i suze, osjećaje ljubavi, pridružujući tom nizu nebrojene divote u kojima se odražava ljepota, očituje dobrota i veličina Stvoritelja, ne bismo li trebali i mi zauzeti stav divljenja? No ljudske oči tako često traže nešto drugo, nešto specijalno i senzacionalno, skandalozno, neka neviđena čuda i nečujene riječi srljajući u ekstreme i ekscentričnosti. A ono normalno i pristojno, zar više nije dovoljno izazovno i poželjno? Kako je danas teško nekoga zadiviti! Roditelji su na mukama kada žele poklonom iznenaditi djecu, dok se djeca trse na sve načine njih razveseliti, učiteljima je teško motivirati đake, a njima je teško ispuniti učiteljska očekivanja… Mnogi se svojski trude, ali sav napor često zasjenjuje posvemašnja zasićenost i neosjetljivost za jednostavne i male stvari koje jedine ne razočaravaju.
Sjećamo se kako je nekada dijete bilo oduševljeno „cukorom“ iz djedova džepa, kako je čovjek bio zahvalan ako ga netko umorna dočeka na povratku s posla ili puta, kako je blaga riječ mogla ganuti ljudska srca, a lijepa ih gesta oduševiti za hrabar život. Premda poražavajuće, dobro je netko zaključio da danas ljudi sve imaju, a ničemu se više ne znaju radovati. Gdje je čovjek izgubio vještinu divljenja? Možda na ruti utrke da bude naj: najveći i najpametniji, najljepši i najbolji, najomiljeniji, najslobodniji, najčudniji, najštovaniji; u prevladavajućem mentalitetu da mora imati najviše, najskuplje… jedino se križ traži najmanji. Može li danas Bog čovjeka zadiviti križem? Kada ljudi čeznu za čudesima, viđenjima i nadnaravnim bićima, dok traže karizmatske osobnosti, alternativne puteve i maštaju o filmskim razrješenjima svojih problema? Može li Bog čovjeka ushititi svojom Riječju kad je knjiga u svijetu postala zališna? Ili ga oduševiti poniznim služenjem ako čovjek čovjeka nepoštovanjem protjeruje i lažima ispraća iz svog života?
Kampanjska je takva vjera kojoj križ nije dovoljno očaravajući, kojoj čudo stvarnosti nije dovoljno čudesno pa hrli za umišljenim čudima koja brzo oduševljavaju, i još brže hlape. Zato obratimo pozornost na divote koje nisu nigdje drugdje, nego pred našim očima. Po njima nam Bog govori kako je divno to što imamo jedni druge i kakva je snaga u njegovoj ljubavi koja nas čuva od boravka u šupljem i izleta u prazno. Dopustimo mu da nas zadivi svojom jednostavnom vjernošću.
Vlč. Ivica Cujzek
