Isus je u govoru na Gori propovijedao svojim učenicima jer je smatrao da su već shvatili smisao njegovog poslanja i tajnu objavljene ljubavi Boga prema čovjeku. Trebamo ga razumijevati kao sažetak Isusovog propovijedanja i javnog djelovanja, kao zaključak cijelog Evanđelja. Ona su najvažniji savjeti za praktični život Isusovih učenika. Njih mogu razumjeti oni koji su se potpuno obratili, koji su vjerom u svom životu prihvatili načela Isusa Krista. To su oni koji su se nakon lutanja i životnih promašaja vratili u očinsku kuću, a oni sada imaju kušnje svakodnevnog života. Učitelj im daje hrabrost za drukčije življenje nego to svijet živi. Svi oni koji u svom životu prihvate blaženstva svjedoci su kraljevstva Božjeg na zemlji, vjeruju u Božju pomoć i Božju prisutnost i oslanjaju se na njega.

Gledano iz perspektive današnjeg čovjeka, blaženstva  su nerazumljiva i neostvariva. Ljudska narav ne slaže s njima pa je zapravo nužno promijeniti čitavog čovjeka. Moderni čovjek se ne želi odricati za svoju duhovnu korist, a kamoli za korist bližnjega, brata ili sestre u nevolji i potrebi. On gleda poslovne uspjehe, karijeru, vrednuje druge prema obrazovanju i stečenoj imovini. Blaženstva nas pozivaju na drukčije gledanje na životnu stvarnost. Isusov govor na Gori zapravo nas uči o tome kako biti sretan. Činjenica je da se blaženstva ne mogu provoditi nasilno, jer pozivaju na skromnost u srcu, na prihvaćanje sebe i drugih, na blagost, poniznost i pravednost. Isus želi da budemo žalosni sa žalosnima, da donosimo pravdu, mir i milosrđe i bit ćemo sretni. Znamo da je Isusov dolazak među nas ljude bio usmjeren da čovjeka ponovno učini blaženim, sretnim te da ga kroz istinu i ljubav preporodi na novi život. Ljudska umišljenost i hvalisavost, sebičnost, nepravda, laži, prijevare, netrpeljivost trebaju nam postati strani pojmovi.

Siromasi duhom su ponizni, pred Bogom prignuti vjernici koji su u Isusu vidjeli da se u svemu oslanja na Boga i njih zove da ga nasljeduju. Takvi jednostavni i ponizni pred Bogom u molitvi i prošnji svjesni su da Božje kraljevstvo mogu dobiti samo kao njegov dar. Stoga nas i Pavao poučava da s Bogom po krštenju sklapamo trajno prijateljstvo po njegovu milosnom daru, a ne po vlastitim zaslugama.

Vjerujemo li mi da su blaženstva ostvariva u našem životu, ili mislimo da su dobra za druge a ne za nas? Jesmo li spremni provoditi ih u našem svagdanjem životu? Što prije si odgovorimo i prihvatimo tu činjenicu, to će prije započeti naša istinska sreća i mir u srcu - naše toliko željeno i traženo blaženstvo.