4. vazmena nedjelja B
Stvarati Boga na svoju sliku
„Bog nije mađioničar s čarobnim štapićem“, kaže papa Franjo. Iz pera raznih autora mogu se pronaći oštroumno sročeni podugački popisi ljudskih projekcija o tome kakav je Bog, tj. kakav nije. Tim predodžbama, primjerice da on nije staromodni starac koji se ne može uhvatiti u koštac s vremenom, mrzovoljan i strog sudac ili špijun koji mora sve držati pod kontrolom i samo čeka naše greške i sl., možemo pridodati i vlastite asocijacije.
Našlo bi se tu mišljenje da Bog nije vrhunski umjetnik koji je sve predivno stvorio i onda prepustio sudbini – kako bude. Nije on rame za plakanje ili izlaz u nuždi ili sama ljubav i milosrđe pa ga ne vrijeđa i ne smeta kada ljudi čine zlo jer odmah sve oprašta. Nije Bog ni otac ili prijatelj oformljen prema slici naših bližnjih koja može biti iskrivljena. Nije on odsutni menadžer koji živi negdje u oblacima i nema vremena za svakodnevne sitnice i obične ljude. Nije Bog ni zabavljač koji pleše kako mi sviramo, a ni „partibrejker“ koji nas koči da zadovoljno živimo. Kakav Bog jest, vrlo konkretno kaže on sam: „Ja sam pastir dobri“, i detaljno objašnjava što to znači. Ali ljudima kao da to nije dovoljno i priželjkuju da Bog bude nešto drugo, poput automata u kojem svatko ponaosob bira što mu se sviđa i što mu kada treba, pa je Bog dobar ako ispadne baš to što smo si zamislili. Kao da mi Boga želimo stvarati na svoju sliku.
Nekome smeta to što Bog sve može i zna, nekome pak to što čovjeku daje mogućnost izbora. Nekome ne imponira usporedba s ovcom, za nekoga je preobičan i neizazovan Bog koji se poistovjećuje s pastirom. Proteklih mjeseci imao sam prilike čuti i komentare o liku Dobroga Pastira u istoimenoj varaždinskoj crkvi. Jednima je taj prikaz predimenzioniran, drugima se ne sviđa njegov oštar pogled, treći zaziru od izraženog grča u ispruženoj ruci itd. S druge strane, ljudima se ne sviđaju tradicionalni prikazi Dobroga Pastira jer vrijeme je pregazilo slike koje su krasile zidove naših predaka i ne uklapaju se više u moderno dizajnirane stanove u kojima je Isus samo stilizacija, nerijetko neprepoznatljiva.
Nedjelja Dobroga Pastira prilika je da odbacimo krive slike te prepoznamo i prihvatimo Boga kakav jest. A on nije netko tko se nama sviđa ili ne. Možda ga ne vidimo najbolje jer i nas upravo na svojim ramenima iznosi iz ralja opasnosti pa zvjeramo okolo i primjećujemo sve, samo ne ono ključno: Bog je onaj tko „život polaže“. I to ne zato što mu je to dužnost, zato što može, jer je on Bog ili jer ga ne boli, nego zato što mu je stalo, zato što voli. Neka nam se pogled s visokih i čvrstih ramena Dobroga Pastira usmjeri k pravoj slici Boga i ljepšoj slici svijeta koji volimo i s njime stvaramo!
„Bog nije mađioničar s čarobnim štapićem“, kaže papa Franjo. Iz pera raznih autora mogu se pronaći oštroumno sročeni podugački popisi ljudskih projekcija o tome kakav je Bog, tj. kakav nije. Tim predodžbama, primjerice da on nije staromodni starac koji se ne može uhvatiti u koštac s vremenom, mrzovoljan i strog sudac ili špijun koji mora sve držati pod kontrolom i samo čeka naše greške i sl., možemo pridodati i vlastite asocijacije.
Našlo bi se tu mišljenje da Bog nije vrhunski umjetnik koji je sve predivno stvorio i onda prepustio sudbini – kako bude. Nije on rame za plakanje ili izlaz u nuždi ili sama ljubav i milosrđe pa ga ne vrijeđa i ne smeta kada ljudi čine zlo jer odmah sve oprašta. Nije Bog ni otac ili prijatelj oformljen prema slici naših bližnjih koja može biti iskrivljena. Nije on odsutni menadžer koji živi negdje u oblacima i nema vremena za svakodnevne sitnice i obične ljude. Nije Bog ni zabavljač koji pleše kako mi sviramo, a ni „partibrejker“ koji nas koči da zadovoljno živimo. Kakav Bog jest, vrlo konkretno kaže on sam: „Ja sam pastir dobri“, i detaljno objašnjava što to znači. Ali ljudima kao da to nije dovoljno i priželjkuju da Bog bude nešto drugo, poput automata u kojem svatko ponaosob bira što mu se sviđa i što mu kada treba, pa je Bog dobar ako ispadne baš to što smo si zamislili. Kao da mi Boga želimo stvarati na svoju sliku.
Nekome smeta to što Bog sve može i zna, nekome pak to što čovjeku daje mogućnost izbora. Nekome ne imponira usporedba s ovcom, za nekoga je preobičan i neizazovan Bog koji se poistovjećuje s pastirom. Proteklih mjeseci imao sam prilike čuti i komentare o liku Dobroga Pastira u istoimenoj varaždinskoj crkvi. Jednima je taj prikaz predimenzioniran, drugima se ne sviđa njegov oštar pogled, treći zaziru od izraženog grča u ispruženoj ruci itd. S druge strane, ljudima se ne sviđaju tradicionalni prikazi Dobroga Pastira jer vrijeme je pregazilo slike koje su krasile zidove naših predaka i ne uklapaju se više u moderno dizajnirane stanove u kojima je Isus samo stilizacija, nerijetko neprepoznatljiva.
Nedjelja Dobroga Pastira prilika je da odbacimo krive slike te prepoznamo i prihvatimo Boga kakav jest. A on nije netko tko se nama sviđa ili ne. Možda ga ne vidimo najbolje jer i nas upravo na svojim ramenima iznosi iz ralja opasnosti pa zvjeramo okolo i primjećujemo sve, samo ne ono ključno: Bog je onaj tko „život polaže“. I to ne zato što mu je to dužnost, zato što može, jer je on Bog ili jer ga ne boli, nego zato što mu je stalo, zato što voli. Neka nam se pogled s visokih i čvrstih ramena Dobroga Pastira usmjeri k pravoj slici Boga i ljepšoj slici svijeta koji volimo i s njime stvaramo!
Vlč. Ivica Cujzek
