5. nedjelja kroz godinu B
Božji direkt
Lijepo je i pronicljivo netko zapisao riječi u kojima se nerijetko i mi možemo pronaći: „Kad sam imao pet godina, mislio sam: Moj tata može sve i najpametniji je na svijetu. S dvanaest godina mislio sam: Moj otac ne zna ništa, on je prestar da bi me razumio. S dvadeset godina: Moj je otac tako staromodan i nazadan! U tridesetima već sam se dobrano od njega udaljio. S četrdeset pitao sam se kako bi tata to riješio, mnogo bi mi značio njegov savjet. Sada s pedeset godina dao bih sve samo da još jednom mogu s njim razgovarati. Šteta što ga nisam cijenio kada je bio živ!“
Prva nedjelja u veljači slavi se kao Dan života kada promišljamo o Božjem daru svakog ljudskog života koji smo dužni poštivati, braniti, voljeti i služiti mu, kako je pozivao sv. Ivan Pavao II., a ponajviše brinuti o dostojanstvu najslabijih - nerođenih, koji se smatraju nepoželjnima, i umirućih, na koje se gleda kao na nepotrebne.
Kolika je vrijednost osobe u našem društvu dočarava situacija koju je podijelila jedna majka koja je izgubila sina. Njezina ju je prijateljica željela utješiti u toj tragediji pa joj je rekla da ima još dvojicu. Nepotrebno je komentirati koliko je ta „utjeha“ bila bezdušna, no ona nam otkriva istinu o našim odnosima, ilustrira što modernom čovjeku vrijedi jedan život i stavlja svakoga od nas pred odluku hoćemo li barem trepnuti kada se u pitanje dovodi život nemoćnog starca ili djeteta.
Za razliku od ljudi koji, kada se njih osobno ne tiče, nemaju vremena ni volje o tome razmišljati, Sveto pismo otkriva nam kako Bog razmišlja što je čovjek i kako se svaki, osobito ponižen i odbačen, čovjek njega osobno tiče. To je čovjek kojega je Gospodin u dlanove svoje urezao (Iz 49,16) i tko njega dira, dira mu zjenicu oka (Zah 2,12). To je čovjek čije je suze Bog sabrao u svojem mijehu (Ps 56,9), za kojim je Božji Sin čeznuo (Lk 22,15) i na križu ga zadnjom kapljom krvi otkupio.
Čitavo je Sveto pismo dokaz čovjekove neizrecive dragocjenosti u Božjim očima. Tako i u psalmu ove nedjelje čitamo kako on čovjeku povija rane, a u evanđelju slušamo Isusa kako kaže da je zato došao da pomogne svima koji ga traže i promatramo kako ih ozdravlja i vraća im dostojanstvo narušeno djelovanjem zloduha.
Nisu to lijepe slike u koje možemo još dodatno ušuškati svoju nepromišljenu savjest, nego ozbiljan Božji direkt u iluziju kojom si zasljepljujemo oči da ne vidimo bolnu stvarnost našeg vremena. Njegova je bolesnost najočitija u sve glasnijem zagovaranju kulture smrti koju upravo zloduh promovira. Boksački direktno pozvani smo razbiti licemjernu nijemost i gluhoću u kojoj stojimo pred napadima na čast ljudskoga života i osvijestiti si što je čovjek i zašto smo ga dužni poštivati.
Ivica Cujzek
Lijepo je i pronicljivo netko zapisao riječi u kojima se nerijetko i mi možemo pronaći: „Kad sam imao pet godina, mislio sam: Moj tata može sve i najpametniji je na svijetu. S dvanaest godina mislio sam: Moj otac ne zna ništa, on je prestar da bi me razumio. S dvadeset godina: Moj je otac tako staromodan i nazadan! U tridesetima već sam se dobrano od njega udaljio. S četrdeset pitao sam se kako bi tata to riješio, mnogo bi mi značio njegov savjet. Sada s pedeset godina dao bih sve samo da još jednom mogu s njim razgovarati. Šteta što ga nisam cijenio kada je bio živ!“
Prva nedjelja u veljači slavi se kao Dan života kada promišljamo o Božjem daru svakog ljudskog života koji smo dužni poštivati, braniti, voljeti i služiti mu, kako je pozivao sv. Ivan Pavao II., a ponajviše brinuti o dostojanstvu najslabijih - nerođenih, koji se smatraju nepoželjnima, i umirućih, na koje se gleda kao na nepotrebne.
Kolika je vrijednost osobe u našem društvu dočarava situacija koju je podijelila jedna majka koja je izgubila sina. Njezina ju je prijateljica željela utješiti u toj tragediji pa joj je rekla da ima još dvojicu. Nepotrebno je komentirati koliko je ta „utjeha“ bila bezdušna, no ona nam otkriva istinu o našim odnosima, ilustrira što modernom čovjeku vrijedi jedan život i stavlja svakoga od nas pred odluku hoćemo li barem trepnuti kada se u pitanje dovodi život nemoćnog starca ili djeteta.
Za razliku od ljudi koji, kada se njih osobno ne tiče, nemaju vremena ni volje o tome razmišljati, Sveto pismo otkriva nam kako Bog razmišlja što je čovjek i kako se svaki, osobito ponižen i odbačen, čovjek njega osobno tiče. To je čovjek kojega je Gospodin u dlanove svoje urezao (Iz 49,16) i tko njega dira, dira mu zjenicu oka (Zah 2,12). To je čovjek čije je suze Bog sabrao u svojem mijehu (Ps 56,9), za kojim je Božji Sin čeznuo (Lk 22,15) i na križu ga zadnjom kapljom krvi otkupio.
Čitavo je Sveto pismo dokaz čovjekove neizrecive dragocjenosti u Božjim očima. Tako i u psalmu ove nedjelje čitamo kako on čovjeku povija rane, a u evanđelju slušamo Isusa kako kaže da je zato došao da pomogne svima koji ga traže i promatramo kako ih ozdravlja i vraća im dostojanstvo narušeno djelovanjem zloduha.
Nisu to lijepe slike u koje možemo još dodatno ušuškati svoju nepromišljenu savjest, nego ozbiljan Božji direkt u iluziju kojom si zasljepljujemo oči da ne vidimo bolnu stvarnost našeg vremena. Njegova je bolesnost najočitija u sve glasnijem zagovaranju kulture smrti koju upravo zloduh promovira. Boksački direktno pozvani smo razbiti licemjernu nijemost i gluhoću u kojoj stojimo pred napadima na čast ljudskoga života i osvijestiti si što je čovjek i zašto smo ga dužni poštivati.
Ivica Cujzek
