6. nedjelja kroz godinu B
Najjači
„Moj tata je jači od tvojega!“ Sjećate li se i vi, dragi čitatelji, kako smo se nadmetali tom izjavom? Pravo svjetlo na to sjećanje iz djetinjstva baca ovonedjeljno evanđelje koje razmatramo u kontekstu Svjetskog dana braka.
S kime i čime se danas ta nekadašnja djeca, sada stupovi obitelji, koja je temelj i Crkve i društva, moraju nadmetati? Bračni život pred mnogim je izazovima. Često se čuje, ne samo u šali, poštapalica o braku kao mraku. Najprije se s tom izjavom moraju nadmetati oni koji doista razumiju bračno zajedništvo kao sakrament. Moraju se boriti s općeprihvaćenim teorijama da je brak muka, s idejama da je to samo papir, s filmskim iluzijama da je to samo romantika, s ponižavajućom slikom braka koja se promovira u TV emisijama i mišljenjem da je rastava normalna stvar. Kada se u tim i sličnim bitkama izbore za istinu o braku, onda se moraju nadmetati i s ozbiljnim napadima zloga kojemu sve sveto smeta.
Veliki su junaci muž i žena koji unatoč svemu ostaju zajedno, zato, prije svega, njima odajemo priznanje na svjedočanstvu snage ljubavi. U vezi onoga o najjačem tati, netko je rekao: „Najvažnije što otac može učiniti za svoje dijete je da voli njegovu majku.“ Dakako, isto vrijedi i za majku. Zašto dijete svog oca i majku vidi kao najjače, najhrabrije i nepobjedive?
Zato što osjeća da ga oni najviše vole. Ljubav je ključ snage. Ljubav je dar hrabrosti onima koji se osjećaju voljeno. Zato najviše dobra svijetu priskrbljuju ljudi koji znaju neustrašivo voljeti. No ponekad uz sve napore ne ide. Životne „gube“ mogu napraviti toliko štete da čovjek gubi snagu jer gubi ljubav. Što tada? Svi bračni parovi koji suživot zaista grade na sakramentu ženidbe - koji garantira Božju blizinu, ljubav i pomoć - potvrdit će tada istinitost onog dječjeg intuitivnog: „Moj Tata je jači!“
Što god i tko god se prepriječio, nema jačega od nebeskog Oca, a on nas bezuvjetno voli. To je naša snaga. Radost koju donosi ta spoznaja slična je radosti ozdravljenoga gubavca kojemu je Isus na molitvu odgovorio: „Hoću“, isto što mladenci na kraju privole u obredu vjenčanja odgovaraju: „Hoću“ na pitanje „Hoćeš li je/ga ljubiti i poštovati u sve dane života svoga?“ Ako čovjek u svojoj slabosti i prekrši obećanje, Bog nikada, ni kad zbog toga dolazi u opasnost, kao u evanđelju jer više nije mogao ući u grad, on nikad ne gazi svoju riječ!
Volio bih da si svi osvijestimo tu nenadmašivu snagu Božje ljubavi. Poput svakoga tko ima iskustvo teške bolesti, shvatimo da je svaki dan Božji dar. Učinimo u njemu što i koliko možemo. Uvijek možemo voljeti, znači biti jaki jedni za druge možemo. Ono što ne možemo, zamolimo Boga koji hoće - što je potvrdio, u sve dane, životom i potpisao krvlju.
Ivica Cujzek
„Moj tata je jači od tvojega!“ Sjećate li se i vi, dragi čitatelji, kako smo se nadmetali tom izjavom? Pravo svjetlo na to sjećanje iz djetinjstva baca ovonedjeljno evanđelje koje razmatramo u kontekstu Svjetskog dana braka.
S kime i čime se danas ta nekadašnja djeca, sada stupovi obitelji, koja je temelj i Crkve i društva, moraju nadmetati? Bračni život pred mnogim je izazovima. Često se čuje, ne samo u šali, poštapalica o braku kao mraku. Najprije se s tom izjavom moraju nadmetati oni koji doista razumiju bračno zajedništvo kao sakrament. Moraju se boriti s općeprihvaćenim teorijama da je brak muka, s idejama da je to samo papir, s filmskim iluzijama da je to samo romantika, s ponižavajućom slikom braka koja se promovira u TV emisijama i mišljenjem da je rastava normalna stvar. Kada se u tim i sličnim bitkama izbore za istinu o braku, onda se moraju nadmetati i s ozbiljnim napadima zloga kojemu sve sveto smeta.
Veliki su junaci muž i žena koji unatoč svemu ostaju zajedno, zato, prije svega, njima odajemo priznanje na svjedočanstvu snage ljubavi. U vezi onoga o najjačem tati, netko je rekao: „Najvažnije što otac može učiniti za svoje dijete je da voli njegovu majku.“ Dakako, isto vrijedi i za majku. Zašto dijete svog oca i majku vidi kao najjače, najhrabrije i nepobjedive?
Zato što osjeća da ga oni najviše vole. Ljubav je ključ snage. Ljubav je dar hrabrosti onima koji se osjećaju voljeno. Zato najviše dobra svijetu priskrbljuju ljudi koji znaju neustrašivo voljeti. No ponekad uz sve napore ne ide. Životne „gube“ mogu napraviti toliko štete da čovjek gubi snagu jer gubi ljubav. Što tada? Svi bračni parovi koji suživot zaista grade na sakramentu ženidbe - koji garantira Božju blizinu, ljubav i pomoć - potvrdit će tada istinitost onog dječjeg intuitivnog: „Moj Tata je jači!“
Što god i tko god se prepriječio, nema jačega od nebeskog Oca, a on nas bezuvjetno voli. To je naša snaga. Radost koju donosi ta spoznaja slična je radosti ozdravljenoga gubavca kojemu je Isus na molitvu odgovorio: „Hoću“, isto što mladenci na kraju privole u obredu vjenčanja odgovaraju: „Hoću“ na pitanje „Hoćeš li je/ga ljubiti i poštovati u sve dane života svoga?“ Ako čovjek u svojoj slabosti i prekrši obećanje, Bog nikada, ni kad zbog toga dolazi u opasnost, kao u evanđelju jer više nije mogao ući u grad, on nikad ne gazi svoju riječ!
Volio bih da si svi osvijestimo tu nenadmašivu snagu Božje ljubavi. Poput svakoga tko ima iskustvo teške bolesti, shvatimo da je svaki dan Božji dar. Učinimo u njemu što i koliko možemo. Uvijek možemo voljeti, znači biti jaki jedni za druge možemo. Ono što ne možemo, zamolimo Boga koji hoće - što je potvrdio, u sve dane, životom i potpisao krvlju.
Ivica Cujzek
