Levitski je zakonik u 27 poglavlja ispunjen raznim zakonima i zapovijedima koje su regulirale međuljudske odnose Židova u Starom zavjetu, ali i vjerske propise i običaje. Doslovno provođenje tih zakona kontrolirali su svećenici, budući su oni nakon izlaska iz egipatskog ropstva bili duhovni i svjetovni vođe izraelskog naroda. Uživali su veliki ugled u narodu.

Danas, u prvom čitanju opisana mjera opreza za zaštitu stanovništva od epidemije gube, za ono vrijeme bila je nužna za dobrobit i opstanak zajednice. Dobrobit naroda, zajednice često je bila štićena na štetu pojedinca. To je bilo usađeno u svijesti Izraelaca, jer znamo da će se tako i Isusa odreći pred Pilatom. Istina, odbacivanje bolesnih izgleda stroga, nehumana i bolna odredba za one koje je isključila iz zajednice. Tim činom bolesniku je ugrožena egzistencija, ostao je prepušten samome sebi opterećen bolešću. Ljudi su živjeli u očaju, nisu imali više što izgubiti. Neki od njih odvažili su se prekršiti propise te su odlazili u gradove među zdravo stanovništvo.

Evanđelist Marko u nedjeljnom nam izvještaju opisuje jedan takav susret gubavca s Isusom. Usudio se prići k Isusu s jednostavnom molbom – da ga ozdravi. Čovjek je bio na rubu društva, ničiji, otpisani, osuđen na propast. Pokušamo li se staviti u situaciju tog hrabrog gubavca uvidjet ćemo da je imao jaku vjeru i znao je da je tad bio trenutak spasenja za njega. Približio se Isusu, kleknuo i ispovjedio svoju vjeru u Njega kao Spasitelja. Naime, nije si postavljao pitanje može li Isus ili ne može izliječiti ga. Hrabro ga pita da li ga želi očistiti. Isus svojim postupkom opet nadilazi i dopunjava Stari zavjet. Sve propise svodi na zakon ljubavi i u tom kontekstu ozdravlja gubavca. I nije izliječio samo tijelo, nego i duh, jer ga šalje svećeniku na molitvu zahvale. Očistio ga je od njegove grešnosti. Isus je ganut njegovom odlučnošću te svojom gestom prihvaćanja gubavca objavljuje Boga koji je spreman prihvatiti čovjeka u svim njegovim potrebama. Isusov dodir svima nama je znak da je Bogu važan svaki čovjek te da bolest i zdravlje nisu znak njegove kazne ili nagrade. Bog je blizak čovjeku u svakoj životnoj situaciji, bio on zdrav ili bolestan, jer želi spasenje svakog čovjeka – ta je objava takvog Boga temeljno Isusovo poslanje. Pitanje je samo kako čovjek pristupa Bogu. Je li spreman prignuti glavu, ponizno priznati svoje stanje i željeti ozdravljenje.

Sveti Pavao nas stoga upozorava da svi naši čini trebaju biti takvi da proslavljaju Boga, da svako naše djelo treba biti dostojno Boga i kao takvo neka bude na korist zajednici u smislu konačnog spasenja.

Sjetimo se danas, ili barem na kratko zahvalimo Bogu u molitvi vjernika, činjenice na blagodati relativno visoke liječničke skrbi u našoj domovini. Budimo zahvalni bolničkom osoblju, liječnicima. Cijenimo njihov požrtvovan rad i poštujmo njihov poziv!