BLAGOSLOVLJEN ČOVJEK KOJI SU UZDA U GOSPODINA! (Lk 6, 17.20-26)

Liturgijska čitanja današnje nedjelje  donose nam bitne Isusove izreke kao smjernice za naš moralni život kao njegovih sljedbenika. Tako nam i primjeri sumnji, očaja i nezadovoljstva Izraelaca opisanih danas u knjizi proroka Jeremije usmjeravaju misli kako su usmjerenost i oslanjanje na Boga u osobnom životu jedina sigurnost, a da je odbacivanje Boga zbog materijalne sigurnosti i oslanjanja na čovjeka put u vječnu propast, nemir i tugu.

Isus je nastupio pred okupljenim mnoštvom nakon noći provedene u molitvi na brdu i nakon što je izabrao Dvanaestoricu među mnoštvom učenika koji su ga slijedili. Posebno je bio osjetljiv na socijalne nejednakosti u društvu. Poučava svoje slušatelje da su siromasi zapravo oni ljudi koji svoju životnu sigurnost ne grade na ljudima i ovozemnim dobrima nego na Bogu. Bogataši su pak umišljeni, lažno sigurni pojedinci koji se u svemu oslanjaju na svoje sposobnosti i mogućnosti. Isusovi siromasi zapravo vjeruju da je u svakoj životnoj situaciji moguće ostati otvoren Bogu, računajući uvijek na njegovu pomoć i prisutnost u životu. Ne daju se zarobiti navezanošću na ljude niti potrebom za visokim materijalnim standardom. Obećava im da će takvim načinom života zadobiti udio u Božjem kraljevstvu.

Tako nas i današnja čitanja zovu na preispitivanje stava prema ljudima i materijalnim dobrima. Priznajemo da ne možemo bez bližnjih niti bez krova nad glavom i kore kruha – ali to nam ne smije biti glavni cilj u životu. Kao vjernici trebali bismo svoju životnu sigurnost temeljiti oslanjanjem u na Boga, a bližnji nam mogu biti put i pomoć na tom putu.

Prorok Jeremija u duhu svog vremena izricanje sreće i nesreće uspoređuje s blagoslovljenim odnosno prokletim čovjekom. Govori zapravo o pogibelji ako se čovjek tako oslanja na ljude da zaboravi Boga, da ga isključi iz svog života. Zapravo se tu događa grijeh – stanje čovjeka u kojem nema mjesta za Boga, samu dobrotu i milosrđe. U tom smislu i Pavao Korinćane poziva na zemaljsko putovanje prema nebeskoj domovini s pouzdanjem u uskrslog Krista. Uvjeren je da će svaki krštenik, koji osvjedočen umre za Krista, o uskrsnuću od mrtvih biti pridružen Njemu u nebeskoj slavi.

Svi starozavjetni proroci, kao i Isus, pozivali su ljude na spremnost slušanja Božje riječi i prihvaćanje Božje volje u svom životu, što je zapravo objavljena bît kraljevstva Božjega. Kad je čovjek u bilo kakvoj potrebi nužno traži pomoć. Vjernik se tako treba osloniti na svog Spasitelja. Takav stil života sigurno će mnogima biti stran, čudan, čak i smiješan – možda će kod protivnika izazivati bijes, potrebu za ismijavanjem i uvredama. Prvi su kršćani jako dobro shvatili te poruke kad su ih Židovi zbog vjere u Krista isključivali iz svoje zajednice, progonili i prijetili pogubljenjima. Suvremeni svijet oslonjen na materijalizam i hedonizam i nama danas prijeti i vreba, želeći u našoj duši ugasiti klicu vjere i pouzdanja u Boga. Mnogi su kršćani i danas progonjeni i ubijani. Molimo za njihovu snagu i ustrajnost, kako bi ostali u krsnom zajedništvu s Kristom.

Preispitajmo se danas u euharistiji shvaćamo li ozbiljno Kristov proročki poziv na obraćenje i kajanje za naše grešne misli, propuste,riječi i djela, a koje nas udaljavaju od Boga. Molimo Isusa za snagu da svoju životnu sigurnost ne gradimo na ljudima ni na materijalnim dobrima, nego da nam Otac nebeski bude i ostane izvor snage i cilj života.
 

Vladimir Cesar