6. uskrsna nedjelja C
MIR VAM OSTAVLJAM, MIR VAM SVOJ DAJEM! (Iv 14, 23-29)
U Lukinom izvještaju iz Djela apostolskih čitamo o apostolskom saboru u Jeruzalemu na kojem je odlučeno da se poganima prilikom krštavanja ne nameću nepotrebni židovski vjerski običaji. Problem je nastao u Antiohiji, prvoj zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana. Naime, kršteni Židovi iz Jeruzalema tvrdili su da za spasenje nije dovoljno biti kršten na ime Isusovo nego se muškarci trebaju i obrezivati u znak uključivanja u izabrani narod Božji. Na vijećanju su se sastali apostoli, starješine već osnovanih kršćanskih zajednica i jeruzalemska zajednica vjernika. Pavao je izvijestio o svom misionarskom radu među poganima te predložio da im se ne nameću židovski vjerski običaji, jer bi to učinilo kršćanstvo samo još jednom sljedbom u židovstvu, a ne novom svjetskom religijom. Tražeći rješenje oni su molili, razmišljali nad Božjom riječi i osluškivali poticaje Duha Svetoga. Bili su uvjereni da je njihova odluka kako nije potrebno tražiti od krštenih pogana da obdržavaju i židovske običaje donesena po nadahnuću Duha Svetoga. Za Crkvu je to važna prekretnica jer tako su uistinu svi ljudi dobili priliku zadobiti spasenje, kako je to Isus i navijestio. Ovakva praksa okupljanja i vijećanja vodstva Crkve na crkvenim koncilima i saborima ostala je prisutna sve do danas.
U kontekstu odluke prvog sabora u Jeruzalemu Ivan nastavlja s opisom viđenja nebeskog Jeruzalema koji silazi od Boga kao znak da spasenje pojedinaca i cijelog čovječanstva nije ljudsko dostignuće nego Božji dar. Za Židove je hram bio središte okupljanja i štovanja Boga. U novom Jeruzalemu hram je sam Bog i proslavljeni Jaganjac. To znači da se prvi kršćani ne okupljaju u vidljivim zgradama niti imaju jedno središnje mjesto bogoštovlja. Gdje god se okupe na euharistiju - Bog i proslavljeni Jaganjac su s njima.
Nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri u današnjem evanđelju vrlo je znakovit. Obećava da će po svojoj riječi biti prisutan u srcima svih nas vjernika, ukoliko je budemo obdržavali. Isus traži da njegovi sljedbenici kroz povijest čuvaju njegovu riječ, a ono se očituje u obdržavanju onoga što je on činio i govorio. Čovjek sam to ne može i zato nam obećava Duha Branitelja koji će nas poučavati i nadahnjivati u nasljedovanju Isusa. Duh Sveti potiče i pastire Crkve i vjernike laike da svi zajedno čuvaju riječ Isusovu i nastoje biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena. Svjestan da će vjernici u nasljedovanju imati problema, najesnoća, nemira, straha, kriza i sumnji, Isus preko apsotola svima nama daje svoj mir. Taj mir nalazimo u čitanju Božje riječi, u slavljenju nedjeljne euharistije.
Imamo li povjerenje u Isusove riječi poziva i utjehe? Jesmo li postojani u nasljedovanju Krista? Slavimo li Kristovo Vazmeno otajstvo uvijek s istim zanosom i ljubavlju? Koliko smo redoviti i aktivni u našem zajedništvu na nedjeljnim euharistijskim slavljima? Radujemo li se našem susretu s Ocem nebeskim - vjerujemo li uopće u taj susret?
U Lukinom izvještaju iz Djela apostolskih čitamo o apostolskom saboru u Jeruzalemu na kojem je odlučeno da se poganima prilikom krštavanja ne nameću nepotrebni židovski vjerski običaji. Problem je nastao u Antiohiji, prvoj zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana. Naime, kršteni Židovi iz Jeruzalema tvrdili su da za spasenje nije dovoljno biti kršten na ime Isusovo nego se muškarci trebaju i obrezivati u znak uključivanja u izabrani narod Božji. Na vijećanju su se sastali apostoli, starješine već osnovanih kršćanskih zajednica i jeruzalemska zajednica vjernika. Pavao je izvijestio o svom misionarskom radu među poganima te predložio da im se ne nameću židovski vjerski običaji, jer bi to učinilo kršćanstvo samo još jednom sljedbom u židovstvu, a ne novom svjetskom religijom. Tražeći rješenje oni su molili, razmišljali nad Božjom riječi i osluškivali poticaje Duha Svetoga. Bili su uvjereni da je njihova odluka kako nije potrebno tražiti od krštenih pogana da obdržavaju i židovske običaje donesena po nadahnuću Duha Svetoga. Za Crkvu je to važna prekretnica jer tako su uistinu svi ljudi dobili priliku zadobiti spasenje, kako je to Isus i navijestio. Ovakva praksa okupljanja i vijećanja vodstva Crkve na crkvenim koncilima i saborima ostala je prisutna sve do danas.
U kontekstu odluke prvog sabora u Jeruzalemu Ivan nastavlja s opisom viđenja nebeskog Jeruzalema koji silazi od Boga kao znak da spasenje pojedinaca i cijelog čovječanstva nije ljudsko dostignuće nego Božji dar. Za Židove je hram bio središte okupljanja i štovanja Boga. U novom Jeruzalemu hram je sam Bog i proslavljeni Jaganjac. To znači da se prvi kršćani ne okupljaju u vidljivim zgradama niti imaju jedno središnje mjesto bogoštovlja. Gdje god se okupe na euharistiju - Bog i proslavljeni Jaganjac su s njima.
Nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri u današnjem evanđelju vrlo je znakovit. Obećava da će po svojoj riječi biti prisutan u srcima svih nas vjernika, ukoliko je budemo obdržavali. Isus traži da njegovi sljedbenici kroz povijest čuvaju njegovu riječ, a ono se očituje u obdržavanju onoga što je on činio i govorio. Čovjek sam to ne može i zato nam obećava Duha Branitelja koji će nas poučavati i nadahnjivati u nasljedovanju Isusa. Duh Sveti potiče i pastire Crkve i vjernike laike da svi zajedno čuvaju riječ Isusovu i nastoje biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena. Svjestan da će vjernici u nasljedovanju imati problema, najesnoća, nemira, straha, kriza i sumnji, Isus preko apsotola svima nama daje svoj mir. Taj mir nalazimo u čitanju Božje riječi, u slavljenju nedjeljne euharistije.
Imamo li povjerenje u Isusove riječi poziva i utjehe? Jesmo li postojani u nasljedovanju Krista? Slavimo li Kristovo Vazmeno otajstvo uvijek s istim zanosom i ljubavlju? Koliko smo redoviti i aktivni u našem zajedništvu na nedjeljnim euharistijskim slavljima? Radujemo li se našem susretu s Ocem nebeskim - vjerujemo li uopće u taj susret?
Vladimir Cesar
