6. vazmena nedjelja B
Kako se piše ljubav
„Kada bih morao napisati pravila za život, knjiga bi imala 100 stranica. 99 stranica ostalo bi praznih, a na posljednjoj bi pisalo: Poznam samo jednu dužnost - ljubiti.“ Ne samo život, svaki je dan poput knjige u čijem epilogu povlačimo crtu i promatramo što smo sve proživjeli. Šesta vazmena nedjelja u tom duhu vraća nas u čas prije Kristove muke kada i on, na neki način, povlači crtu te učenicima otvara srce i ispovijeda ljubav koja ondje stoluje. Govor o ljubavi zna biti tako patetičan i nerealan da mnogima koji se hrvaju, ne s knjiškim, nego stvarnim čudovištima, dolazi kao sol na ranu. Zato je vrijedno proučiti što je autentična ljubav, a što plagijat, i pronaći zajednički jezik s Bogom - autorom ljubavi. Stoga zapalimo svake večeri svjetiljku savjesti gdje nam on govori kako valja staviti točku na sve što je bilo pogrešno i promašeno. Onda ćemo moći okrenuti novu stranicu u životu, počevši od stote. Potrebna nam je ta točka da bismo ljubav na njoj mogli pisati velikim početnim slovom.
U jednom danu doživimo bezbroj sadržaja, ali stranice nam često ostaju prazne jer stalno se zadržavamo na onih 99 koje ubrzo blijede; kad nisu pisane tintom ljubavi. Ona nije poput crnila napadna i nametljiva, već samozatajno i skromno bilježi svakodnevne, jednostavne i obične sitnice u kojima je sva radost življenja. Bjelinu njenih slova, koja dolazi od čistoće, poniznosti i iskrenosti osjećaja, nažalost, često primjećujemo tek u sjeni životnih gubitaka. Sjetimo se Cesarićevih stihova: „Te noći pisah sjedeć posve mirno, da ne bih majci u susjednoj sobi škripanjem stolca u san dirno. A kad mi koja ustrebala knjiga, sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga da staričicu ne probudim dragu. I noć je tekla spokojna i nijema. A tad se sjetih da je više nema.“ Uz Božju, i majčinska je ljubav ukoričena u hrbat knjige što kao kičma životu daje čvrstinu i uspravnost. Zato jezik koji najbolje razumijemo i zovemo materinskim. Ne samo na Majčin dan, nego svaki dan pružimo majkama i bakama priznanje otvorenim srcem i sklopljenim dlanovima. Bog razumije naš materinji jezik i prigrljuje naše čežnje na grudi kad god dolaze iz krila spoznaje da moliti znači ljubiti, a ljubiti znači zapovijedi čuvati.
Utječimo se s pouzdanjem i nebeskoj Majci Mariji. Kakva bi ona bila Majka da se ne zauzme za svoje sirotane? Kaže anegdota da se neki čovjek nije mogao dočekati da mu Bog ispuni želju pa se dosjetio kako ga požuriti: „Isuse, tužit ću te tvojoj Mami!“ Jer kakav bi on bio Sin kad bi svojoj Majci mogao reći ne? Dragi čitatelji, na tom tragu živimo zahvalno i radosno! Velikim i bijelim slovima zapisujmo u svoje dane lijepa sjećanja, a ne gorka kajanja!
„Kada bih morao napisati pravila za život, knjiga bi imala 100 stranica. 99 stranica ostalo bi praznih, a na posljednjoj bi pisalo: Poznam samo jednu dužnost - ljubiti.“ Ne samo život, svaki je dan poput knjige u čijem epilogu povlačimo crtu i promatramo što smo sve proživjeli. Šesta vazmena nedjelja u tom duhu vraća nas u čas prije Kristove muke kada i on, na neki način, povlači crtu te učenicima otvara srce i ispovijeda ljubav koja ondje stoluje. Govor o ljubavi zna biti tako patetičan i nerealan da mnogima koji se hrvaju, ne s knjiškim, nego stvarnim čudovištima, dolazi kao sol na ranu. Zato je vrijedno proučiti što je autentična ljubav, a što plagijat, i pronaći zajednički jezik s Bogom - autorom ljubavi. Stoga zapalimo svake večeri svjetiljku savjesti gdje nam on govori kako valja staviti točku na sve što je bilo pogrešno i promašeno. Onda ćemo moći okrenuti novu stranicu u životu, počevši od stote. Potrebna nam je ta točka da bismo ljubav na njoj mogli pisati velikim početnim slovom.
U jednom danu doživimo bezbroj sadržaja, ali stranice nam često ostaju prazne jer stalno se zadržavamo na onih 99 koje ubrzo blijede; kad nisu pisane tintom ljubavi. Ona nije poput crnila napadna i nametljiva, već samozatajno i skromno bilježi svakodnevne, jednostavne i obične sitnice u kojima je sva radost življenja. Bjelinu njenih slova, koja dolazi od čistoće, poniznosti i iskrenosti osjećaja, nažalost, često primjećujemo tek u sjeni životnih gubitaka. Sjetimo se Cesarićevih stihova: „Te noći pisah sjedeć posve mirno, da ne bih majci u susjednoj sobi škripanjem stolca u san dirno. A kad mi koja ustrebala knjiga, sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga da staričicu ne probudim dragu. I noć je tekla spokojna i nijema. A tad se sjetih da je više nema.“ Uz Božju, i majčinska je ljubav ukoričena u hrbat knjige što kao kičma životu daje čvrstinu i uspravnost. Zato jezik koji najbolje razumijemo i zovemo materinskim. Ne samo na Majčin dan, nego svaki dan pružimo majkama i bakama priznanje otvorenim srcem i sklopljenim dlanovima. Bog razumije naš materinji jezik i prigrljuje naše čežnje na grudi kad god dolaze iz krila spoznaje da moliti znači ljubiti, a ljubiti znači zapovijedi čuvati.
Utječimo se s pouzdanjem i nebeskoj Majci Mariji. Kakva bi ona bila Majka da se ne zauzme za svoje sirotane? Kaže anegdota da se neki čovjek nije mogao dočekati da mu Bog ispuni želju pa se dosjetio kako ga požuriti: „Isuse, tužit ću te tvojoj Mami!“ Jer kakav bi on bio Sin kad bi svojoj Majci mogao reći ne? Dragi čitatelji, na tom tragu živimo zahvalno i radosno! Velikim i bijelim slovima zapisujmo u svoje dane lijepa sjećanja, a ne gorka kajanja!
Vlč. Ivica Cujzek
