7. nedjelja kroz godinu A
S kim si, takav si
Zanimljiva je priča o neuvredljivom čovjeku koji se nikada nije ljutio. Neki bezobraznik naumio je dokazati da to nije moguće pa ga je posjetio i zasuo psovkama i poniženjima. Mudar čovjek ostao je smiren. Tek kada je začuđen gost izgubio energiju koja ga je nagnala na vrijeđanje, objasnio je svoj stav ovako: „Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon pripada?” Čovjek reče da u tom slučaju i dalje pripada njemu, na što mudrac zaključi: „A ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvaćam, kome ona i dalje pripada?“
Tako jednostavno i lijepo to zvuči u priči. Lijepo je i u evanđelju Isus objasnio zašto on od svojih zahtijeva veću pravednost, veću ljubav i uljudnost, zašto od nas traži savršenstvo po uzoru na Oca. Zato što je istinita poslovica: „S kim si, takav si!“
Božjega čovjeka vrlo je lako prepoznati. Ne treba nitko biti velik sociolog ili psiholog, pa ni egzeget ili teolog da bi znao tko se često druži s Isusom. Kako bi rekli naši ljudi: „Nebreš fulati, moraš ga prispodobiti!“ Božji je čovjek onaj koji u nama potiče želju da budemo bolji. Da budem bolji svećenik i brat. Njegova riječ i pogled, sama njegova prisutnost poticaj je da budeš bolji otac ili majka, bolje dijete, bolji radnik, susjed, vjernik... Da budemo bolji ljudi. Ne uspoređujući se s drugima, nego nadvladavajući vlastite slabosti te pobjeđujući napasti bezobraznika koji bi nas rado, nebitno iz kojih razloga, izbacili iz takta.
Dakako da nas takvi neće pustiti na miru jer život nije priča. I normalno je da ranjenost, ponekad i nesnosno, boli. Da nije tako, ne bi bilo potrebe da nas Gospodin za to priprema. Ne treba se preplašiti, ali treba čovjek biti razuman. Treba shvatiti da ne može sam, bez pomoći bližnjega i bez molitve kojom će natopiti svaku poru svoga bića.
I treba raščistiti s onim dosadnim stereotipima te površnim interpretacijama da evanđeoske riječi o ljubavi prema neprijatelju i okretanju drugog obraza znače popuštanje zlu i ignoriranje nepravde ili da smo mentalno i moralno slabići i kukavice. Naprotiv, te riječi znače da se može drugačije! Da nije junak onaj koji je agresivniji i ustrajniji u prepiranju, nego onaj zbog koga čovjek osjeća snagu ljubavi i poželi biti bolji. To smo pozvani dokazati svojim razumijevanjem, strpljivošću, opraštanjem, ljubaznošću, poštovanjem, jednom riječju hrabrim življenjem evanđeoskih vrednota koje garantiraju da ništa ne može poljuljati Božju snagu u Božjem čovjeku.
To neka nam bude poticaj za promišljanje na pragu korizme: Kome drugi ljudi mogu mene prispodobiti? Trudimo se iz petnih žila da to bude Isus Krist, koji je osudio grijeh i porazio zlo, ali je grešnog čovjeka do zadnje kapi krvi ljubio.
vlč. Ivica Cujzek
Zanimljiva je priča o neuvredljivom čovjeku koji se nikada nije ljutio. Neki bezobraznik naumio je dokazati da to nije moguće pa ga je posjetio i zasuo psovkama i poniženjima. Mudar čovjek ostao je smiren. Tek kada je začuđen gost izgubio energiju koja ga je nagnala na vrijeđanje, objasnio je svoj stav ovako: „Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon pripada?” Čovjek reče da u tom slučaju i dalje pripada njemu, na što mudrac zaključi: „A ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvaćam, kome ona i dalje pripada?“
Tako jednostavno i lijepo to zvuči u priči. Lijepo je i u evanđelju Isus objasnio zašto on od svojih zahtijeva veću pravednost, veću ljubav i uljudnost, zašto od nas traži savršenstvo po uzoru na Oca. Zato što je istinita poslovica: „S kim si, takav si!“
Božjega čovjeka vrlo je lako prepoznati. Ne treba nitko biti velik sociolog ili psiholog, pa ni egzeget ili teolog da bi znao tko se često druži s Isusom. Kako bi rekli naši ljudi: „Nebreš fulati, moraš ga prispodobiti!“ Božji je čovjek onaj koji u nama potiče želju da budemo bolji. Da budem bolji svećenik i brat. Njegova riječ i pogled, sama njegova prisutnost poticaj je da budeš bolji otac ili majka, bolje dijete, bolji radnik, susjed, vjernik... Da budemo bolji ljudi. Ne uspoređujući se s drugima, nego nadvladavajući vlastite slabosti te pobjeđujući napasti bezobraznika koji bi nas rado, nebitno iz kojih razloga, izbacili iz takta.
Dakako da nas takvi neće pustiti na miru jer život nije priča. I normalno je da ranjenost, ponekad i nesnosno, boli. Da nije tako, ne bi bilo potrebe da nas Gospodin za to priprema. Ne treba se preplašiti, ali treba čovjek biti razuman. Treba shvatiti da ne može sam, bez pomoći bližnjega i bez molitve kojom će natopiti svaku poru svoga bića.
I treba raščistiti s onim dosadnim stereotipima te površnim interpretacijama da evanđeoske riječi o ljubavi prema neprijatelju i okretanju drugog obraza znače popuštanje zlu i ignoriranje nepravde ili da smo mentalno i moralno slabići i kukavice. Naprotiv, te riječi znače da se može drugačije! Da nije junak onaj koji je agresivniji i ustrajniji u prepiranju, nego onaj zbog koga čovjek osjeća snagu ljubavi i poželi biti bolji. To smo pozvani dokazati svojim razumijevanjem, strpljivošću, opraštanjem, ljubaznošću, poštovanjem, jednom riječju hrabrim življenjem evanđeoskih vrednota koje garantiraju da ništa ne može poljuljati Božju snagu u Božjem čovjeku.
To neka nam bude poticaj za promišljanje na pragu korizme: Kome drugi ljudi mogu mene prispodobiti? Trudimo se iz petnih žila da to bude Isus Krist, koji je osudio grijeh i porazio zlo, ali je grešnog čovjeka do zadnje kapi krvi ljubio.
vlč. Ivica Cujzek
