7. uskrsna nedjelja C
Teologija iz žablje perspektive
Ljepota odjeka Nacionalnog susreta obitelji održanog prošlog vikenda u Ludbregu nosi nas pred evanđeoske riječi iduće nedjelje u kojoj slušamo Isusovu molitvu: „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi...“
Jednom kada sam, baš u ludbreškoj župi Presvetog Trojstva, djeci predškolske dobi pokušao objasniti što je Trojstvo, rekao sam da je teško shvatiti kako može biti jedan Bog, a tri Osobe. Djeca su fantastični mali teolozi! Jedan se od njih usprotivio: „To uopće nije teško!“ Dignuo je svoj kažiprst i, pokazujući kako se sastoji od tri dijela, rekao: „To je isto kao mama, ja i tata!“ Nastavio je promatrati svoj dlan i dalo se naslutiti da ga muči palac. Na provokativno pitanje gdje je tu tata, nije se dao smesti, odgovorio je da je tata u tom slučaju cijeli dlan.
Trebali bismo češće slušati dječje lekcije jer život oko sebe oni gledaju kroz čistoću i jednostavnost srca. Mnogim odraslima baš to nedostaje, da tako gledaju, više sebe, a manje druge. Djeca nikada neće prihvatiti da je nešto obitelj ako se iz nje izuzme tata ili mama. Djeca će uvijek dobro razumjeti i misao Božidara Prosenjaka: „Kad bih stekao svu mudrost i sve znanje, sve bogatstvo i moć, svu čast i uživanje, još bih imao manje od onoga kome je obitelj u srcu jedino imanje.“
Vrijedi često ponavljati te riječi. Volio bih da se urežu u srce svakog čovjeka, kao i nepoljuljana sigurnost i, još više, dječakove odrješite riječi: „To uopće nije teško.“
Ako bolje promislimo, kada prestanemo slušati svojim egom i gledati iz ptičje perspektive, a obratimo pozornost na način kako je Gospodin promatrao svijet oko sebe, što tu ima biti teško? Što može biti teško čovjeku koji poput Isusa „podiže oči k nebu i pomoli se“? Što može u vezi obitelji biti tako teško da ljudi koji se vole i drže skupa ne bi uz Božju pomoć mogli to izdržati, pa i pretrpjeti?
Znam da realnost života pred obitelj gomila brojne grube izazove, ali ne treba uvijek upirati prstom u druge i u ono što nije dobro te kukati gledajući statistike i brojke. Treba kažiprst dignuti prema gore i primijetiti kako je nebo uvijek iznad onih koji svoju stvarnost, kao djeca, gledaju iz žablje perspektive.
Iz takvog poniznog pogleda onih koji ne znaju za računice, troje je jedno. I četvero, petero i svako više čini jedino imanje, jednu obitelj. Jedna, tvoja, moja, svaka, vrijedna je borbe i ne dajmo se nikada uvjeriti da nije tako. Ako obitelj nije, onda ništa nije vrijedno borbe!
Ne gledajmo kako je to teško, gledajmo kako je dobro i lijepo, kako je čudesno ispunjavati Kristovu želju: „da budu savršeno jedno“. Pratimo molitvom i podrškom obitelji koje to danomice svjedoče, kao i one koje prolaze razdoblje kušnji.
Vlč. Ivica Cujzek
Ljepota odjeka Nacionalnog susreta obitelji održanog prošlog vikenda u Ludbregu nosi nas pred evanđeoske riječi iduće nedjelje u kojoj slušamo Isusovu molitvu: „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi...“
Jednom kada sam, baš u ludbreškoj župi Presvetog Trojstva, djeci predškolske dobi pokušao objasniti što je Trojstvo, rekao sam da je teško shvatiti kako može biti jedan Bog, a tri Osobe. Djeca su fantastični mali teolozi! Jedan se od njih usprotivio: „To uopće nije teško!“ Dignuo je svoj kažiprst i, pokazujući kako se sastoji od tri dijela, rekao: „To je isto kao mama, ja i tata!“ Nastavio je promatrati svoj dlan i dalo se naslutiti da ga muči palac. Na provokativno pitanje gdje je tu tata, nije se dao smesti, odgovorio je da je tata u tom slučaju cijeli dlan.
Trebali bismo češće slušati dječje lekcije jer život oko sebe oni gledaju kroz čistoću i jednostavnost srca. Mnogim odraslima baš to nedostaje, da tako gledaju, više sebe, a manje druge. Djeca nikada neće prihvatiti da je nešto obitelj ako se iz nje izuzme tata ili mama. Djeca će uvijek dobro razumjeti i misao Božidara Prosenjaka: „Kad bih stekao svu mudrost i sve znanje, sve bogatstvo i moć, svu čast i uživanje, još bih imao manje od onoga kome je obitelj u srcu jedino imanje.“
Vrijedi često ponavljati te riječi. Volio bih da se urežu u srce svakog čovjeka, kao i nepoljuljana sigurnost i, još više, dječakove odrješite riječi: „To uopće nije teško.“
Ako bolje promislimo, kada prestanemo slušati svojim egom i gledati iz ptičje perspektive, a obratimo pozornost na način kako je Gospodin promatrao svijet oko sebe, što tu ima biti teško? Što može biti teško čovjeku koji poput Isusa „podiže oči k nebu i pomoli se“? Što može u vezi obitelji biti tako teško da ljudi koji se vole i drže skupa ne bi uz Božju pomoć mogli to izdržati, pa i pretrpjeti?
Znam da realnost života pred obitelj gomila brojne grube izazove, ali ne treba uvijek upirati prstom u druge i u ono što nije dobro te kukati gledajući statistike i brojke. Treba kažiprst dignuti prema gore i primijetiti kako je nebo uvijek iznad onih koji svoju stvarnost, kao djeca, gledaju iz žablje perspektive.
Iz takvog poniznog pogleda onih koji ne znaju za računice, troje je jedno. I četvero, petero i svako više čini jedino imanje, jednu obitelj. Jedna, tvoja, moja, svaka, vrijedna je borbe i ne dajmo se nikada uvjeriti da nije tako. Ako obitelj nije, onda ništa nije vrijedno borbe!
Ne gledajmo kako je to teško, gledajmo kako je dobro i lijepo, kako je čudesno ispunjavati Kristovu želju: „da budu savršeno jedno“. Pratimo molitvom i podrškom obitelji koje to danomice svjedoče, kao i one koje prolaze razdoblje kušnji.
Vlč. Ivica Cujzek
