7. uskrsna nedjelja_A
VJERUJEMO LI U DUHA ŽIVOTVORCA, BRANITELJA I POSVETITELJA?
U današnje vrijeme mnogih i raznovrsnih tehnoloških dostignuća po kojima je čovjeku olakšan svakodnevni život, sve mu je nadohvat ruke, vrlo brzo možemo stupiti u kontakt jedni s drugima pa bili i na najudaljenijem mjestu našeg planeta. No, unatoč tome čovjeku nikad dosta - u njemu se iz dana u dan povećava težnja za znanjem i posjedovanjem - povećava se čovjekova sebičnost i oholost. Zapravo, imamo osjećaj da čovjekov sve veći napredak otuđuje samog čovjeka, vodi ga u nečovječnost. Nema mjesta za bližnjega, jer društvo čovjeka formira kao pojedinca da lakše njime upravlja. Današnji se čovjek daje zavesti onim što vidi, prolaznim stvarima i trenutnim užicima. Svjesno zanemaruje svoj duh, a da pri tome ne razmišlja da tako odbacuje Stvoritelja koji mu je udahnuo toga duha. Taj nas duh potiče na dobro, poziva nas da u svojoj slobodi krenemo prema Ocu nebeskom i obuzet će čitavo naše biće.
Kad su apostoli shvatili da trebaju učiniti taj korak, da trebaju napustiti svog „starog“ čovjeka, silina Duha Svetoga promijenila je njihove živote. Kako su apostoli rasli u vjeri tako su doživljavali nove situacije koje su im rasvjetljavale pravi put. Isus je strpljivo vodio apostole do punine vjere, šalje ih neka nastave njegovo poslanje u svijetu - da uskrsnu radost i mir pronose do svakog ljudskog srca. Duh Sveti različite ljude ponovno povezuje, vraća ono zajedništvo koje je izgubljeno grijehom. Ljudima postaje jasno da je bît života upoznati i slijediti Boga, biti u zajedništvu s bližnjima. Ta pripadnost Bogu očituje se u našem priznanju Isusa kao Spasitelja po smrti na križu i uskrsnuću od mrtvih. Taj odnos zadržava se postojanošću u molitvi i zajedništvu kakvo su njegovali apostoli s Isusovom Majkom Marijom i ostalim ženama u zajednici. U mjesecu svibnju tako se naglašava Marija kao uzor Crkve koja moli, a molitva je nužno poveznica apostolskog djelovanja s Bogom.
Isus želi spasenje svijeta, svakog čovjeka, ali zna da postoji napetost u tom svijetu ako čezne samo za čisto materijalnim napretkom i Božjeg plana o svijetu ukoliko Bog sve ljude zove k sebi. Uskrsnuće Kristovo ponovo nam donosi radost života, jer otvorenošću Bogu, djelovanju milosti Božje po Duhu Svetom mijenjamo svoje razmišljanje, bližnje gledamo drugačijim očima. Današnje nas evanđelje poučava da kao svjedoci i navjestitelji vjere u Uskrsloga moramo biti u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta, trebamo ostati otvoreni poticajima Duha Svetoga. Odvažimo se (p)ostati takvima!
U današnje vrijeme mnogih i raznovrsnih tehnoloških dostignuća po kojima je čovjeku olakšan svakodnevni život, sve mu je nadohvat ruke, vrlo brzo možemo stupiti u kontakt jedni s drugima pa bili i na najudaljenijem mjestu našeg planeta. No, unatoč tome čovjeku nikad dosta - u njemu se iz dana u dan povećava težnja za znanjem i posjedovanjem - povećava se čovjekova sebičnost i oholost. Zapravo, imamo osjećaj da čovjekov sve veći napredak otuđuje samog čovjeka, vodi ga u nečovječnost. Nema mjesta za bližnjega, jer društvo čovjeka formira kao pojedinca da lakše njime upravlja. Današnji se čovjek daje zavesti onim što vidi, prolaznim stvarima i trenutnim užicima. Svjesno zanemaruje svoj duh, a da pri tome ne razmišlja da tako odbacuje Stvoritelja koji mu je udahnuo toga duha. Taj nas duh potiče na dobro, poziva nas da u svojoj slobodi krenemo prema Ocu nebeskom i obuzet će čitavo naše biće.
Kad su apostoli shvatili da trebaju učiniti taj korak, da trebaju napustiti svog „starog“ čovjeka, silina Duha Svetoga promijenila je njihove živote. Kako su apostoli rasli u vjeri tako su doživljavali nove situacije koje su im rasvjetljavale pravi put. Isus je strpljivo vodio apostole do punine vjere, šalje ih neka nastave njegovo poslanje u svijetu - da uskrsnu radost i mir pronose do svakog ljudskog srca. Duh Sveti različite ljude ponovno povezuje, vraća ono zajedništvo koje je izgubljeno grijehom. Ljudima postaje jasno da je bît života upoznati i slijediti Boga, biti u zajedništvu s bližnjima. Ta pripadnost Bogu očituje se u našem priznanju Isusa kao Spasitelja po smrti na križu i uskrsnuću od mrtvih. Taj odnos zadržava se postojanošću u molitvi i zajedništvu kakvo su njegovali apostoli s Isusovom Majkom Marijom i ostalim ženama u zajednici. U mjesecu svibnju tako se naglašava Marija kao uzor Crkve koja moli, a molitva je nužno poveznica apostolskog djelovanja s Bogom.
Isus želi spasenje svijeta, svakog čovjeka, ali zna da postoji napetost u tom svijetu ako čezne samo za čisto materijalnim napretkom i Božjeg plana o svijetu ukoliko Bog sve ljude zove k sebi. Uskrsnuće Kristovo ponovo nam donosi radost života, jer otvorenošću Bogu, djelovanju milosti Božje po Duhu Svetom mijenjamo svoje razmišljanje, bližnje gledamo drugačijim očima. Današnje nas evanđelje poučava da kao svjedoci i navjestitelji vjere u Uskrsloga moramo biti u svijetu, za svijet, ali ne od svijeta, trebamo ostati otvoreni poticajima Duha Svetoga. Odvažimo se (p)ostati takvima!
Vladimir Cesar
