7. vazmena nedjelja B
Pozovite Isusa i Mariju
Ovih dana u našim župama posebno su dirljivi trenuci čiste sreće djece koja iščekuju susret s Gospodinom u sakramentima, kao i razdraganost ponosnih srdaca očeva i majki s kojima čitava Crkva slavi. Ne smijemo dati da ih zagluše bilo kakve invazivne natruhe. Često se spominju skupe gozbe i pokloni koji ponekad zasjenjuju ono bitno. Dobro je, aludirajući na prvo Isusovo čudo, zapisao pjesnik Antun Matošević: „Kad ponestane vina na svadbama našim svagdašnjim, što će nam sudovi i voda ako Tebe nismo pozvali.“ Ne smetnimo s uma tu presudnu činjenicu.
U svibnju kada se iz naših obitelji u prizoru djece blizu oltara - najbliže moguće sigurnosti i smislu - iznjedruje najljepše svjedočanstvo vjere, kada i priroda rađa najraskošniju ljepotu, kada ističemo veličanstvenost dara majčinstva, posebno štujemo Kraljicu svibnja, najljepšu koju je Bog iz svijeta izabrao. Upravo je Božja Majka u Kani od svog Sina izmolila ono što slavljenici nemaju. Vino nisu imali. A što mi danas nemamo?
Raduje me to što se i prvoj pričesti i potvrdi priznaje njihova veličina. No nisam još čuo da se slavi i čestita prva sveta ispovijed, a nije ništa manje vrijedan sakrament. To nam otkriva jedno veliko nemanje našega doba - nemanje poniznosti. Hrabrost da se čovjek skruši, iskreno pokaje i prizna svoje slabosti i pogreške, to je prava veličina koja zavrjeđuje svaku čast i čestitku.
Hvala Bogu na daru uspomena! Lijepa je navika da čestitari uz, naglašavam prigodan, dar napišu posvetu koja prkosi vremenu i podsjeća na dar uz koji je sročena. U evanđelju iduće nedjelje tako čitamo Isusovu posvetu koja stoji uz dar njegova života: „Za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“
Što to znači za slavlja naša svagdašnja? Kome je Isus krvlju potpisao svoju posvetu? Svakome kome je u sakramentu obećao biti blizu. Obećao je da će biti s krštenicima sabranima u njegovo ime, prvopričesnicima da će biti na svakoj misi, krizmanicima da će ih braniti i uvoditi u svu istinu, supružnicima da će biti u njihovu zajedništvu u dobru i zlu, svećenicima da će biti u njihovu služenju, poniznima da će ih uzvisivati, malenima, siromašnima, ožalošćenima, krotkima, progonjenima da će biti u njihovim patnjama i radostima itd. Svima, dakle, čestitam Božju blizinu! Neka on među nama bude dobrodošao. Sjećajmo se njegove posvete i dara od kojega veći ne postoji.
On neka nas osposobi za zajednički rast prema svetosti na koju nas poziva. Njezini su nam najvjerodostojniji predstavnici naši najmanji, najveći učitelji nebeskog kraljevstva, naša djeca. Hvala im što su najpravije Isusove pokaznice i uzori kako se u iskrenosti i poniznosti postaje svet. „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu!“
vlč. Ivica Cujzek
Ovih dana u našim župama posebno su dirljivi trenuci čiste sreće djece koja iščekuju susret s Gospodinom u sakramentima, kao i razdraganost ponosnih srdaca očeva i majki s kojima čitava Crkva slavi. Ne smijemo dati da ih zagluše bilo kakve invazivne natruhe. Često se spominju skupe gozbe i pokloni koji ponekad zasjenjuju ono bitno. Dobro je, aludirajući na prvo Isusovo čudo, zapisao pjesnik Antun Matošević: „Kad ponestane vina na svadbama našim svagdašnjim, što će nam sudovi i voda ako Tebe nismo pozvali.“ Ne smetnimo s uma tu presudnu činjenicu.
U svibnju kada se iz naših obitelji u prizoru djece blizu oltara - najbliže moguće sigurnosti i smislu - iznjedruje najljepše svjedočanstvo vjere, kada i priroda rađa najraskošniju ljepotu, kada ističemo veličanstvenost dara majčinstva, posebno štujemo Kraljicu svibnja, najljepšu koju je Bog iz svijeta izabrao. Upravo je Božja Majka u Kani od svog Sina izmolila ono što slavljenici nemaju. Vino nisu imali. A što mi danas nemamo?
Raduje me to što se i prvoj pričesti i potvrdi priznaje njihova veličina. No nisam još čuo da se slavi i čestita prva sveta ispovijed, a nije ništa manje vrijedan sakrament. To nam otkriva jedno veliko nemanje našega doba - nemanje poniznosti. Hrabrost da se čovjek skruši, iskreno pokaje i prizna svoje slabosti i pogreške, to je prava veličina koja zavrjeđuje svaku čast i čestitku.
Hvala Bogu na daru uspomena! Lijepa je navika da čestitari uz, naglašavam prigodan, dar napišu posvetu koja prkosi vremenu i podsjeća na dar uz koji je sročena. U evanđelju iduće nedjelje tako čitamo Isusovu posvetu koja stoji uz dar njegova života: „Za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.“
Što to znači za slavlja naša svagdašnja? Kome je Isus krvlju potpisao svoju posvetu? Svakome kome je u sakramentu obećao biti blizu. Obećao je da će biti s krštenicima sabranima u njegovo ime, prvopričesnicima da će biti na svakoj misi, krizmanicima da će ih braniti i uvoditi u svu istinu, supružnicima da će biti u njihovu zajedništvu u dobru i zlu, svećenicima da će biti u njihovu služenju, poniznima da će ih uzvisivati, malenima, siromašnima, ožalošćenima, krotkima, progonjenima da će biti u njihovim patnjama i radostima itd. Svima, dakle, čestitam Božju blizinu! Neka on među nama bude dobrodošao. Sjećajmo se njegove posvete i dara od kojega veći ne postoji.
On neka nas osposobi za zajednički rast prema svetosti na koju nas poziva. Njezini su nam najvjerodostojniji predstavnici naši najmanji, najveći učitelji nebeskog kraljevstva, naša djeca. Hvala im što su najpravije Isusove pokaznice i uzori kako se u iskrenosti i poniznosti postaje svet. „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu!“
vlč. Ivica Cujzek
