8. nedjelja kroz godinu C
Kad na vrbi rodi grožđe
Nizom retoričkih pitanja čitanja osme nedjelje kroz godinu potiču nas da zastanemo i posložimo se u ovoj jurnjavi i letimičnosti koja nam potkrada dubinu razumijevanja stvari i odnosa. Prilika je to da s Gospodinom uđemo u dijalog i u svjetlu njegove mudrosti potražimo odgovore na pitanja koja nas muče, da raščistimo sa svojim strahovima, razjasnimo nedoumice te hrabrije i mirnije gledamo prema korizmi.
Vjernički pogled uviđa opasnost od izjednačavanja, generaliziranja i pojednostavljivanja te ne brza sa zaključcima. Zato se ne rasipa u površnim pohvalama, ali ne pada ni u zamke kritizerstva. Pobrkan redoslijed stvari i trčanje pred rudo, to su prve posljedice manjka komunikacije s Bogom. Umjesto da se tu rađaju ideje i planovi, tu se najčešće završavaju nakon što se izjalove na svjetovnom planu. Vjernik zato postavlja pitanja, najprije u molitvenom susretu Bogom, a tek onda debatira sa svijetom iznoseći jasne argumente, ne zvučne, a izlizane kritike. Osobito su oko blagdana i u vrijeme jakih razdoblja kao što je korizma vrlo glasni oni čije šaputanje iza leđa u kuloarima i dijalogiziranje sa zlom poprima formu neumjesnih komentara sasutih na Crkvu.
Na stranu ljudske slabosti i ograđujući se od pojedinaca koji lošim primjerom blate njezin obraz, sa sigurnošću možemo tvrditi da je Crkva nešto najbolje i najljepše što ovaj svijet baštini. Ta uvjerljivost nije ničiji hir i nije samo plod ljudskih napora, nego Božjega obećanja koje se reflektira i u Isusovim riječima: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.“ Ne ljudska, nego Božja riječ naše je jamstvo koje s ponosom čuvamo i bez zadrške prenosimo. Zato i svjedočimo, bez pardona, da čvrstinu zajedništva i ljepotu Crkve ništa ne može slomiti! Dok god postoje dobri, iskreni i pošteni vjernici, radost vjere, svjetlo nade i čudo ljubavi, ma kako se trsio, neće nitko nikada uništiti. Niti ju je skrhao najžešći zemaljski ratnik – vrijeme, niti ju mogu dotući najljuće sile zla.
Jest, na tijelu naše Crkve duboke su bore od truda i trpljenja i peku ga rane, jednako od udaraca neprijatelja kao i od šutnje braće i sestara. Jesu, nažalost, neki su njeni članovi pleli i pletu obruče od trnja i gomilaju prepreke od brvna. No nije bezvezna izreka da je bezumno prezirati sve ruže jer smo se ogrebli na jedan trn. Svatko će za svoja djela pred Bogom odgovarati, a mi se ne dajmo! Budimo jaki u razumijevanju Isusovih riječi da se „s trnja ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga“!
Prema tome, dok god ovom zemljom kroče ljudi koji Crkvu vole, što mogu oni koji bi je željeli vidjeti žalosnu i poraženu? Mogu samo čekati da na vrbi rodi grožđe!
Vlč. Ivica Cujzek
Nizom retoričkih pitanja čitanja osme nedjelje kroz godinu potiču nas da zastanemo i posložimo se u ovoj jurnjavi i letimičnosti koja nam potkrada dubinu razumijevanja stvari i odnosa. Prilika je to da s Gospodinom uđemo u dijalog i u svjetlu njegove mudrosti potražimo odgovore na pitanja koja nas muče, da raščistimo sa svojim strahovima, razjasnimo nedoumice te hrabrije i mirnije gledamo prema korizmi.
Vjernički pogled uviđa opasnost od izjednačavanja, generaliziranja i pojednostavljivanja te ne brza sa zaključcima. Zato se ne rasipa u površnim pohvalama, ali ne pada ni u zamke kritizerstva. Pobrkan redoslijed stvari i trčanje pred rudo, to su prve posljedice manjka komunikacije s Bogom. Umjesto da se tu rađaju ideje i planovi, tu se najčešće završavaju nakon što se izjalove na svjetovnom planu. Vjernik zato postavlja pitanja, najprije u molitvenom susretu Bogom, a tek onda debatira sa svijetom iznoseći jasne argumente, ne zvučne, a izlizane kritike. Osobito su oko blagdana i u vrijeme jakih razdoblja kao što je korizma vrlo glasni oni čije šaputanje iza leđa u kuloarima i dijalogiziranje sa zlom poprima formu neumjesnih komentara sasutih na Crkvu.
Na stranu ljudske slabosti i ograđujući se od pojedinaca koji lošim primjerom blate njezin obraz, sa sigurnošću možemo tvrditi da je Crkva nešto najbolje i najljepše što ovaj svijet baštini. Ta uvjerljivost nije ničiji hir i nije samo plod ljudskih napora, nego Božjega obećanja koje se reflektira i u Isusovim riječima: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.“ Ne ljudska, nego Božja riječ naše je jamstvo koje s ponosom čuvamo i bez zadrške prenosimo. Zato i svjedočimo, bez pardona, da čvrstinu zajedništva i ljepotu Crkve ništa ne može slomiti! Dok god postoje dobri, iskreni i pošteni vjernici, radost vjere, svjetlo nade i čudo ljubavi, ma kako se trsio, neće nitko nikada uništiti. Niti ju je skrhao najžešći zemaljski ratnik – vrijeme, niti ju mogu dotući najljuće sile zla.
Jest, na tijelu naše Crkve duboke su bore od truda i trpljenja i peku ga rane, jednako od udaraca neprijatelja kao i od šutnje braće i sestara. Jesu, nažalost, neki su njeni članovi pleli i pletu obruče od trnja i gomilaju prepreke od brvna. No nije bezvezna izreka da je bezumno prezirati sve ruže jer smo se ogrebli na jedan trn. Svatko će za svoja djela pred Bogom odgovarati, a mi se ne dajmo! Budimo jaki u razumijevanju Isusovih riječi da se „s trnja ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga“!
Prema tome, dok god ovom zemljom kroče ljudi koji Crkvu vole, što mogu oni koji bi je željeli vidjeti žalosnu i poraženu? Mogu samo čekati da na vrbi rodi grožđe!
Vlč. Ivica Cujzek
