Cvjetnica C
Danas si cvijet, a sutra?
U jednoj legendi govori se da je na mjestima gdje je kapala Kristova Krv nicalo cvijeće. Slika je to dobrih i dragih duša čija hrabrost i upornost plodi ljepotom, skromnih i požrtvovnih ljudi na čiji se spomen širi miomiris svetosti. Ne zato što su nešto ekstra, nego zato što se nisu dali i ne daju se istrgnuti s puta vjerodostojnosti.
Za takav rast priprema nas korizma koja tako brzo prolazi. Među brojnim poticajima Cvjetnice prolaznost je najopipljivija u simbolu grančica i cvijeća kojim je narod u Jeruzalemu pozdravljao Krista, ali koje je ubrzo zamijenjeno trnjem. Odsječen od svoje stvarnosti, cvijet brzo vene. Kao što on ne može rasti u vazi, tako i duša koja se ushićuje prolaznostima, a nema korijena, sahne. Da bi se raslo, potrebna je čvrstina zemlje natopljene kapljama žrtve.
Iz toga proizlazi glavno pitanje Cvjetnice. Hoće li, poštovani i dragi čitatelju, tvoj i moj Veliki tjedan biti samo još jedan lijepi buketić koji će nakon Uskrsa uvenuti? Jer svatko će se ovih dana sažaliti nad mukom Isusa Krista i svaki će dobar čovjek poželjeti da patnja nestane: da se prekinu ratovi, nahrane gladni, izliječe bolesni, obrate izgubljeni... Ali vjera nije (samo) to. Vjera nije lijepa želja. Vjera nije dobra volja. Vjera je ono što će od toga ostati.
Svaka čast svim čestitim angažmanima, molitvama, časnim riječima i namjerama, velikim ljubavima, sve je to lijepo i dobro, ali to je još uvijek život u vazi. A vjera se ne može živjeti sa sigurne udaljenosti, iščupana iz grubosti svakodnevice, kao dekoracija za trenutke oduševljenja, kao ukras u vazi ugleda, častohleplja, samodostatnosti, dvoličnosti. Kršćanin nije kratkoročan čovjek koji živi od danas do sutra i ne zna što ga na putu čeka. Ako živi valjano, onda zna da to košta. Poštenje i vjernost košta mnogih povreda. Taj put nije posut ružama bez trnja kakve se mogu kupiti u cvjećarnicama. Taj se put ne može kupiti i on ne služi za ukras.
Samo ukorijenjena u stvarnosti vjera raste. A naša je stvarnost ranjiva. To nam otkrivaju rane od trnja na čelu našega Spasitelja. Nemojmo ih izbjegavati. Veliki tjedan prilika je da im se približimo. Bez straha i srama i bez odgode suočimo se sa svojim mukama i ne ostavljajmo za sobom trnje koje peče. Od svojih jada, od modrica na tijelu naše nade, polomljenog poštovanja, pogažene ljubavi, od svojih strahova, slabosti i boli složimo jedan stručak koji će razumjeti Onaj koji nas poziva da i iz naših tragova raste cvijeće svetosti. To je smisao žrtve. Njeni plodovi ne služe za to da se mi njima kitimo ili da venu u vazama naše umišljenosti, nego da ih, poput cvjetova izniklih na tragu Kristove Krvi, ubiru oni koji s nama idu i koji dolaze sutra.
U jednoj legendi govori se da je na mjestima gdje je kapala Kristova Krv nicalo cvijeće. Slika je to dobrih i dragih duša čija hrabrost i upornost plodi ljepotom, skromnih i požrtvovnih ljudi na čiji se spomen širi miomiris svetosti. Ne zato što su nešto ekstra, nego zato što se nisu dali i ne daju se istrgnuti s puta vjerodostojnosti.
Za takav rast priprema nas korizma koja tako brzo prolazi. Među brojnim poticajima Cvjetnice prolaznost je najopipljivija u simbolu grančica i cvijeća kojim je narod u Jeruzalemu pozdravljao Krista, ali koje je ubrzo zamijenjeno trnjem. Odsječen od svoje stvarnosti, cvijet brzo vene. Kao što on ne može rasti u vazi, tako i duša koja se ushićuje prolaznostima, a nema korijena, sahne. Da bi se raslo, potrebna je čvrstina zemlje natopljene kapljama žrtve.
Iz toga proizlazi glavno pitanje Cvjetnice. Hoće li, poštovani i dragi čitatelju, tvoj i moj Veliki tjedan biti samo još jedan lijepi buketić koji će nakon Uskrsa uvenuti? Jer svatko će se ovih dana sažaliti nad mukom Isusa Krista i svaki će dobar čovjek poželjeti da patnja nestane: da se prekinu ratovi, nahrane gladni, izliječe bolesni, obrate izgubljeni... Ali vjera nije (samo) to. Vjera nije lijepa želja. Vjera nije dobra volja. Vjera je ono što će od toga ostati.
Svaka čast svim čestitim angažmanima, molitvama, časnim riječima i namjerama, velikim ljubavima, sve je to lijepo i dobro, ali to je još uvijek život u vazi. A vjera se ne može živjeti sa sigurne udaljenosti, iščupana iz grubosti svakodnevice, kao dekoracija za trenutke oduševljenja, kao ukras u vazi ugleda, častohleplja, samodostatnosti, dvoličnosti. Kršćanin nije kratkoročan čovjek koji živi od danas do sutra i ne zna što ga na putu čeka. Ako živi valjano, onda zna da to košta. Poštenje i vjernost košta mnogih povreda. Taj put nije posut ružama bez trnja kakve se mogu kupiti u cvjećarnicama. Taj se put ne može kupiti i on ne služi za ukras.
Samo ukorijenjena u stvarnosti vjera raste. A naša je stvarnost ranjiva. To nam otkrivaju rane od trnja na čelu našega Spasitelja. Nemojmo ih izbjegavati. Veliki tjedan prilika je da im se približimo. Bez straha i srama i bez odgode suočimo se sa svojim mukama i ne ostavljajmo za sobom trnje koje peče. Od svojih jada, od modrica na tijelu naše nade, polomljenog poštovanja, pogažene ljubavi, od svojih strahova, slabosti i boli složimo jedan stručak koji će razumjeti Onaj koji nas poziva da i iz naših tragova raste cvijeće svetosti. To je smisao žrtve. Njeni plodovi ne služe za to da se mi njima kitimo ili da venu u vazama naše umišljenosti, nego da ih, poput cvjetova izniklih na tragu Kristove Krvi, ubiru oni koji s nama idu i koji dolaze sutra.
Vlč. Ivica Cujzek
