Cvjetnica - nedjelja Muke Gospodnje_B
“ZAISTA, OVAJ ČOVJEK BIJAŠE SIN BOŽJI!“ (Mk 14, 1 – 15, 47)
S nedjeljom Cvjetnice počinje Veliki tjedan. S Crkvom ulazimo u slavlje muke, smrti i uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista. On je te činjenice uvijek bio svjestan, a evanđelisti nam zapisuju zgodu gdje plače nad Jeruzalemom u kojem će biti predan na muku i smrt, a na koncu će biti razoren. Isusa kao Mesiju Židovi oduševljeno pozdravljaju i hvale, pjevaju: "Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!" Ovako veličanstveno i svečano, za svojih prijašnjih hodočašća, Isus nije ulazio u Jeruzalem. Veselo klicanje, radost i pjevanje pripadaju i danas ozračju dolaska hodočasnika u neko svetište. Ljudi su Isusu klicali i pozdravljali ga kao obećanog kralja i po prorocima naviještanog spasitelja, za kojim je narod već dugo čeznuo.
No, samo nekoliko dana kasnije tražit će od Pilata neka ga osudi, bičuje i razapne. Kako se brzo može promijeniti čovjekovo raspoloženje pa oduševljenje i hvale brzo prelaze u prezir i mržnju! To nam je opomena da budemo postojani u vjeri, da se klonimo prevrtljivosti. Činjenica je da i učenici u tim teškim trenucima napuštaju Isusa. Sin Božji ostaje sâm, po volji Očevoj dobrovoljno daje svoj život za sve ljude da bi dovršio djelo spasenja. Nisu ga svi jednako shvatili. Prolaznici, glavari svećenički i pismoznanci traže da Mesija siđe s križa i učini još koje čudo. S druge strane rimski stotnik, koji otkriva Isusovo božanstvo upravo na križu, primjer je novih vjernika, koji će prihvatiti Isusa i slijediti ga.
Za nas kršćane ovi dani razmišljanja o patnji i smrti Gospodinovoj ne smiju biti dani žalosti, nego prije svega dani zahvalnog sjećanja na ono veliko što je Bog za nas iz ljubavi učinio. Za onoga koji vjeruje, nada se i ljubi, nezamislivo je da ga Bog napušta. Svaka patnja ima smisao i utjehu, samo mi to odmah ne vidimo. Svaka praznina koja nastaje u životu odlaskom voljene osobe treba se popunjavati dobrotom, molitvom, ljubavlju. Molitva preporađa, mijenja strah u hrabrost, tjeskobu u vedrinu, nesigurnost u odlučnost. Tako lakše shvaćamo kako nam Bog i danas dolazi u poniznosti. Isus nam dolazi u svakoj svetoj misi pa ga pozdravljamo istim riječima s kojima ga je mnoštvo dočekalo u Jeruzalemu: "Hosana u visini! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje".
Isusova skromnost i predanost Ocu pokazuje nam najbolji put. Trebamo prihvatiti Isusov poziv jer nas treba i očekuje suradnju kako bismo ostvarili njegov plan. Mnogi će poduzimati sve da nas ušutkaju ili da govorimo ono što njima odgovara. Ima i danas onih kojima smeta glasno i radosno klicanje Bogu. No, ne smijemo se dati ustrašiti ili zavesti njihovim ponudama.
Svijet ne prihvaća čovjeka koji daje život za druge, koji pomaže drugima. Mediji nas svakodnevno u većini slučajeva informiraju o tragedijama, ratovima, ubojstvima, mučenjima, iskorištavanjima. Znamo da u našem svijetu ima i dobrih ljudi, koji su vrijedni pažnje. Oni posvećuju čitav svoj život drugima, štoviše, riskiraju život i spremni su, svjedočeći tajnu božanske ljubavi koja ide preko križa, izgubiti ga za svoju braću. Što znači da je najsigurniji put savršenstva za čovjeka ponizna ljubav prema bližnjemu. Treba krenuti putem poniznosti ljubavi Sina Božjega te vršiti njegovu zapovijed ljubavi.
Kršćanski život nisu samo vjerski obredi, nego i sudjelovanje u Kristovim patnjama prisutnima u životu čovjeka koji ima probleme i koji me zove da mu budem bližnji. Sa znakom križa smo započeli svoj život i put vjere, nadamo se da ćemo u tom znaku i završiti svoj zemaljski život. Neka sveti križ, znak otkupljenja, ljubavi i nade, bude naš znak raspoznavanja, naša snaga i utjeha, u svakoj životnoj situaciji. Slijedimo Krista čitav život, da s njim uđemo u nebeski Jeruzalem.
S nedjeljom Cvjetnice počinje Veliki tjedan. S Crkvom ulazimo u slavlje muke, smrti i uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista. On je te činjenice uvijek bio svjestan, a evanđelisti nam zapisuju zgodu gdje plače nad Jeruzalemom u kojem će biti predan na muku i smrt, a na koncu će biti razoren. Isusa kao Mesiju Židovi oduševljeno pozdravljaju i hvale, pjevaju: "Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!" Ovako veličanstveno i svečano, za svojih prijašnjih hodočašća, Isus nije ulazio u Jeruzalem. Veselo klicanje, radost i pjevanje pripadaju i danas ozračju dolaska hodočasnika u neko svetište. Ljudi su Isusu klicali i pozdravljali ga kao obećanog kralja i po prorocima naviještanog spasitelja, za kojim je narod već dugo čeznuo.
No, samo nekoliko dana kasnije tražit će od Pilata neka ga osudi, bičuje i razapne. Kako se brzo može promijeniti čovjekovo raspoloženje pa oduševljenje i hvale brzo prelaze u prezir i mržnju! To nam je opomena da budemo postojani u vjeri, da se klonimo prevrtljivosti. Činjenica je da i učenici u tim teškim trenucima napuštaju Isusa. Sin Božji ostaje sâm, po volji Očevoj dobrovoljno daje svoj život za sve ljude da bi dovršio djelo spasenja. Nisu ga svi jednako shvatili. Prolaznici, glavari svećenički i pismoznanci traže da Mesija siđe s križa i učini još koje čudo. S druge strane rimski stotnik, koji otkriva Isusovo božanstvo upravo na križu, primjer je novih vjernika, koji će prihvatiti Isusa i slijediti ga.
Za nas kršćane ovi dani razmišljanja o patnji i smrti Gospodinovoj ne smiju biti dani žalosti, nego prije svega dani zahvalnog sjećanja na ono veliko što je Bog za nas iz ljubavi učinio. Za onoga koji vjeruje, nada se i ljubi, nezamislivo je da ga Bog napušta. Svaka patnja ima smisao i utjehu, samo mi to odmah ne vidimo. Svaka praznina koja nastaje u životu odlaskom voljene osobe treba se popunjavati dobrotom, molitvom, ljubavlju. Molitva preporađa, mijenja strah u hrabrost, tjeskobu u vedrinu, nesigurnost u odlučnost. Tako lakše shvaćamo kako nam Bog i danas dolazi u poniznosti. Isus nam dolazi u svakoj svetoj misi pa ga pozdravljamo istim riječima s kojima ga je mnoštvo dočekalo u Jeruzalemu: "Hosana u visini! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje".
Isusova skromnost i predanost Ocu pokazuje nam najbolji put. Trebamo prihvatiti Isusov poziv jer nas treba i očekuje suradnju kako bismo ostvarili njegov plan. Mnogi će poduzimati sve da nas ušutkaju ili da govorimo ono što njima odgovara. Ima i danas onih kojima smeta glasno i radosno klicanje Bogu. No, ne smijemo se dati ustrašiti ili zavesti njihovim ponudama.
Svijet ne prihvaća čovjeka koji daje život za druge, koji pomaže drugima. Mediji nas svakodnevno u većini slučajeva informiraju o tragedijama, ratovima, ubojstvima, mučenjima, iskorištavanjima. Znamo da u našem svijetu ima i dobrih ljudi, koji su vrijedni pažnje. Oni posvećuju čitav svoj život drugima, štoviše, riskiraju život i spremni su, svjedočeći tajnu božanske ljubavi koja ide preko križa, izgubiti ga za svoju braću. Što znači da je najsigurniji put savršenstva za čovjeka ponizna ljubav prema bližnjemu. Treba krenuti putem poniznosti ljubavi Sina Božjega te vršiti njegovu zapovijed ljubavi.
Kršćanski život nisu samo vjerski obredi, nego i sudjelovanje u Kristovim patnjama prisutnima u životu čovjeka koji ima probleme i koji me zove da mu budem bližnji. Sa znakom križa smo započeli svoj život i put vjere, nadamo se da ćemo u tom znaku i završiti svoj zemaljski život. Neka sveti križ, znak otkupljenja, ljubavi i nade, bude naš znak raspoznavanja, naša snaga i utjeha, u svakoj životnoj situaciji. Slijedimo Krista čitav život, da s njim uđemo u nebeski Jeruzalem.
Vladimir Cesar
