Krštenje Gospodinovo B
Pospremljeni Božić
S blagdanom Krštenja Gospodinova, liturgijski gledano, završava božićno vrijeme. Borovi će se iznijeti iz domova, kuglice i jaslice pospremiti za dogodine, a Božić će mnogima ostati samo, nadam se lijepo, sjećanje na kratak predah usred životne kolotečine. No u starini bio je običaj da ugođaj Božića traje dulje, božićne su se pjesme pjevale do Svijećnice kada, kako se govorilo u narodu, Marija maloga Isusa uzima iz jaslica i stavlja ga u naša naručja – ne da ga se samo povremeno sjećamo, nego da svakodnevno uz njega naša vjera odrasta i naša se ljubav s njime odgaja.
Znakovito je to trajanje jednoga trenutka, događaja koji se ne može samo tako potrošiti, nego se posprema za poslije. Sveto Pismo kaže kako je Marija sve te događaje pohranjivala i u srcu ih čuvala. Ali ne na onaj način da skupljaju prašinu negdje na tavanu jer nam sada ne trebaju ili smetaju, nego na način da nam daju snage i mirnoće u nadolazećim izazovima, životnim previranjima i dramama koje, kako to obično biva, prate velike događaje.
Za njih se zdušno pripremamo, a oni tako brzo prođu, nakon čega ostane određena praznina, zatišje i zapitanost jesu li očekivanja ispunjena. Vidimo to i u životu Božje Majke. Nakon ogromnog trenutka navještenja, anđeo odlazi od nje, ona ostaje sama. I nakon radosti Kristova rođenja kada je bila u centru pažnje i divljenja, treba krenuti dalje. Treba se suočiti s „mačem boli koji probija dušu“, sa svime što nas čeka u ne baš tako ugodnoj i priželjkivanoj svakodnevici koja nosi i padove, bolesti i razočaranja, grčevite dionice života.
Pod pritiskom realnosti, onaj zamah koji smo u Božiću primili neminovno polako blijedi. Oduševljenje splasne, uzbuđenje se potroši, nastaje praznina. Do idućeg velikog događaja koji nas pokreće i kada će se opet sve prikazati u najljepšem svjetlu, još je mnogo vremena. Kako izdržati do tada? Kako pokrenuti volju da kroz suhoparne i obične dane sačuvamo elan, strpljivost i nadu? Čime popuniti te praznine? Različite su mogućnosti: televizija, radoholičarstvo, karijerizam, društvene mreže, dokoličarenje, razni poroci, avanture, promiskuitet, traženje zadovoljstva u nečemu novom, drugačijem… Svoj toj, jednom riječju herodovskoj ubitačnosti, strastveno se ljudi predaju kako bi popunili šupljine koje ipak zjape prazne jer bijeg od svakodnevice ne rješava probleme i ne priskrbljuje mir.
Valja nakon ovoga Božića učiniti nešto drugačije nego inače, poput mudraca koji su se, susrevši Boga, drugim putem vratiti u svoju uobičajenost i rutinu. Nemojmo ni mi, kako smo navikli, s uvenulim borovima odnositi i Boga iz svojih domova, nego ga pospremimo u svoja srca i s njegovim žarom pođimo hrabro ususret novim izazovima.
S blagdanom Krštenja Gospodinova, liturgijski gledano, završava božićno vrijeme. Borovi će se iznijeti iz domova, kuglice i jaslice pospremiti za dogodine, a Božić će mnogima ostati samo, nadam se lijepo, sjećanje na kratak predah usred životne kolotečine. No u starini bio je običaj da ugođaj Božića traje dulje, božićne su se pjesme pjevale do Svijećnice kada, kako se govorilo u narodu, Marija maloga Isusa uzima iz jaslica i stavlja ga u naša naručja – ne da ga se samo povremeno sjećamo, nego da svakodnevno uz njega naša vjera odrasta i naša se ljubav s njime odgaja.
Znakovito je to trajanje jednoga trenutka, događaja koji se ne može samo tako potrošiti, nego se posprema za poslije. Sveto Pismo kaže kako je Marija sve te događaje pohranjivala i u srcu ih čuvala. Ali ne na onaj način da skupljaju prašinu negdje na tavanu jer nam sada ne trebaju ili smetaju, nego na način da nam daju snage i mirnoće u nadolazećim izazovima, životnim previranjima i dramama koje, kako to obično biva, prate velike događaje.
Za njih se zdušno pripremamo, a oni tako brzo prođu, nakon čega ostane određena praznina, zatišje i zapitanost jesu li očekivanja ispunjena. Vidimo to i u životu Božje Majke. Nakon ogromnog trenutka navještenja, anđeo odlazi od nje, ona ostaje sama. I nakon radosti Kristova rođenja kada je bila u centru pažnje i divljenja, treba krenuti dalje. Treba se suočiti s „mačem boli koji probija dušu“, sa svime što nas čeka u ne baš tako ugodnoj i priželjkivanoj svakodnevici koja nosi i padove, bolesti i razočaranja, grčevite dionice života.
Pod pritiskom realnosti, onaj zamah koji smo u Božiću primili neminovno polako blijedi. Oduševljenje splasne, uzbuđenje se potroši, nastaje praznina. Do idućeg velikog događaja koji nas pokreće i kada će se opet sve prikazati u najljepšem svjetlu, još je mnogo vremena. Kako izdržati do tada? Kako pokrenuti volju da kroz suhoparne i obične dane sačuvamo elan, strpljivost i nadu? Čime popuniti te praznine? Različite su mogućnosti: televizija, radoholičarstvo, karijerizam, društvene mreže, dokoličarenje, razni poroci, avanture, promiskuitet, traženje zadovoljstva u nečemu novom, drugačijem… Svoj toj, jednom riječju herodovskoj ubitačnosti, strastveno se ljudi predaju kako bi popunili šupljine koje ipak zjape prazne jer bijeg od svakodnevice ne rješava probleme i ne priskrbljuje mir.
Valja nakon ovoga Božića učiniti nešto drugačije nego inače, poput mudraca koji su se, susrevši Boga, drugim putem vratiti u svoju uobičajenost i rutinu. Nemojmo ni mi, kako smo navikli, s uvenulim borovima odnositi i Boga iz svojih domova, nego ga pospremimo u svoja srca i s njegovim žarom pođimo hrabro ususret novim izazovima.
vlč. Ivica Cujzek
