Krštenje Gospodinovo C
Ovdje žive kršćani!
Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme u kojem se moglo primijetiti da živimo u svijetu koji je izrastao na kršćanskim zasadama. Mogli smo opaziti kako na raznim mjestima, na ulicama, na radiju, televiziji, na koncertima i drugim manifestacijama koje se nisu organizirale samo u sakralnim prostorima, nije neobično to što se spominje Bog, što se čestita njegovo utjelovljenje, što se o njemu pjeva, što ga se slavi, dapače, bilo je to poželjno, svima privlačno. Svi ti znakovi jasno su govorili da smo kršćani i nitko nas nije omalovažavao, nije nas nitko etiketirao da smo zaostali i sl. Tu se jasno očituje da svijet čezne za Bogom, pa i kada toga nije svjestan, i otvara se pitanje zašto je neobično u svako doba gajiti tu svijest o kršćanskom svjetonazoru koji nije samo prisutan u našoj civilizaciji, nego je temelj svega našeg moralnog, pravnog, kulturnog, svakog vida života.
Blagdan Krštenja Gospodinova prilika je da obnovimo svoja krsna obećanja i odlučimo se, u svijetu koji zaboravlja Boga, a sebe stavlja ispred njega, svjedočiti. Iako to više nije moderno i mnogima se neće svidjeti, dužnost nam je ljudima donositi živoga Isusa. Kako ćemo to činiti?
U tom nas smjeru upućuje ova anegdota. U jednom selu koje većinski nije bilo kršćansko pokrstila se mala skupina ljudi. Odmah su im svi u zajednici zatvorili vrata, nisu više smjeli uzimati vodu sa zajedničkog zdenca pa su bili prisiljeni iskopati vlastiti. Za ljetne suše seoski je zdenac presušio i ljudi su se našli u problemu. Tada su kršćani pozvali svoje sumještane da dođu po vodu na njihov zdenac. Učinili su još više! Na svoje kuće stavili su natpise: „Ovdje stanuju kršćani“, tako je svatko znao da će tu naći pomoć i prijateljsku ruku.
Kako ćemo mi u svijetu pokazati da smo kršćani? Ne samo kada nam to paše, kako se zgodno snašla jedna starica koja je kupila kartu s popustom za djecu, a kada je kondukter to primijetio, rekla je da je i ona dijete Božje. Kako ćemo to činiti kada nam nije baš ugodno ni šaljivo, u ozbiljnosti života gdje treba opraštati i trpjeti, gdje se traži odgovornost, karakter, čvrstoća, odlučnost, kako tu pokazati da smo djeca Boga milosrđa i istine?
Kako ustrajati tamo gdje je najteže? Najčešće je to u svakodnevnom okruženju gdje nailazimo na bolno nerazumijevanje, na neshvatljivu deformaciju istine, na neprepoznato milosrđe, gdje se suočavamo sa zatvorenim srcima i otvorenim ranama koje udara grijeh, egoizam, ovisnost, požuda, pohlepa... Kako živoga Boga smireno i strpljivo donositi u takvu sredinu da svatko vidi da tu žive kršćani?
Jedinstven odgovor ne postoji, ali ljubav prema Bogu jedinstven je početak traganja za njime. Neka se Gospodin proslavi!
preč. Ivica Cujzek
Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme u kojem se moglo primijetiti da živimo u svijetu koji je izrastao na kršćanskim zasadama. Mogli smo opaziti kako na raznim mjestima, na ulicama, na radiju, televiziji, na koncertima i drugim manifestacijama koje se nisu organizirale samo u sakralnim prostorima, nije neobično to što se spominje Bog, što se čestita njegovo utjelovljenje, što se o njemu pjeva, što ga se slavi, dapače, bilo je to poželjno, svima privlačno. Svi ti znakovi jasno su govorili da smo kršćani i nitko nas nije omalovažavao, nije nas nitko etiketirao da smo zaostali i sl. Tu se jasno očituje da svijet čezne za Bogom, pa i kada toga nije svjestan, i otvara se pitanje zašto je neobično u svako doba gajiti tu svijest o kršćanskom svjetonazoru koji nije samo prisutan u našoj civilizaciji, nego je temelj svega našeg moralnog, pravnog, kulturnog, svakog vida života.
Blagdan Krštenja Gospodinova prilika je da obnovimo svoja krsna obećanja i odlučimo se, u svijetu koji zaboravlja Boga, a sebe stavlja ispred njega, svjedočiti. Iako to više nije moderno i mnogima se neće svidjeti, dužnost nam je ljudima donositi živoga Isusa. Kako ćemo to činiti?
U tom nas smjeru upućuje ova anegdota. U jednom selu koje većinski nije bilo kršćansko pokrstila se mala skupina ljudi. Odmah su im svi u zajednici zatvorili vrata, nisu više smjeli uzimati vodu sa zajedničkog zdenca pa su bili prisiljeni iskopati vlastiti. Za ljetne suše seoski je zdenac presušio i ljudi su se našli u problemu. Tada su kršćani pozvali svoje sumještane da dođu po vodu na njihov zdenac. Učinili su još više! Na svoje kuće stavili su natpise: „Ovdje stanuju kršćani“, tako je svatko znao da će tu naći pomoć i prijateljsku ruku.
Kako ćemo mi u svijetu pokazati da smo kršćani? Ne samo kada nam to paše, kako se zgodno snašla jedna starica koja je kupila kartu s popustom za djecu, a kada je kondukter to primijetio, rekla je da je i ona dijete Božje. Kako ćemo to činiti kada nam nije baš ugodno ni šaljivo, u ozbiljnosti života gdje treba opraštati i trpjeti, gdje se traži odgovornost, karakter, čvrstoća, odlučnost, kako tu pokazati da smo djeca Boga milosrđa i istine?
Kako ustrajati tamo gdje je najteže? Najčešće je to u svakodnevnom okruženju gdje nailazimo na bolno nerazumijevanje, na neshvatljivu deformaciju istine, na neprepoznato milosrđe, gdje se suočavamo sa zatvorenim srcima i otvorenim ranama koje udara grijeh, egoizam, ovisnost, požuda, pohlepa... Kako živoga Boga smireno i strpljivo donositi u takvu sredinu da svatko vidi da tu žive kršćani?
Jedinstven odgovor ne postoji, ali ljubav prema Bogu jedinstven je početak traganja za njime. Neka se Gospodin proslavi!
preč. Ivica Cujzek
