Svetkovina Božića 2020.
Najljepša je čestitka čestit život
U danima kada se Bog spušta u naša naručja, kada priželjkuje izbliza čuti što mi jedni drugima želimo, za čim čeznemo, što volimo, uz bok naših nadanja odzvanja i njegova želja za nas. Božić je susret Božje i čovjekove želje. Njegova dolazi s posvetom koju u svome srcu rezbari i koju će krvlju zapečatiti to Djetešce kojemu tepamo u jaslicama. Bog u svome Sinu izriče svakome od nas posvetu života.
Čovjek ostane bez riječi pred odjekom te ljepote: Bog treba čovjeka. Željan je njegove pažnje, riječi, njegova poljupca. Čovjek zanijemi pred odzvukom spoznaje da Bog nije neko daleko biće koje može sve i zna sve, jedino ne zna za naše boli i rane. Čovjek zanijemi pred izrazom Božje dodirljivosti i brižnosti, privrženosti i pristupačnosti. Zato u tišini božićne noći mora umuknuti svaka riječ kojom se nismo znali ili htjeli dostojno služiti. Ta „majka čina“, ta „straža savjesti“, to „tkivo svemira“, ta Riječ sam je Bog prema Proslovu Ivanova Evanđelja. Zato kada želimo čestitati Božić, dugo u štalicama svojih riječi tražimo jednu kojom bismo se usudili stupiti u gostoprimstvo i odanost svete Obitelji, podragati obraz maloga Boga u kome je sve savršeno lijepo i besprijekorno dobro rečeno te njegovom dragošću zamilovati vrijeme svojih najmilijih.
Među toliko izranjenih riječi, kako pronaći jednu čistu i neoskvrnjenu koju bismo na koljenima srca spustili pred konačnu Riječ nebeskog Oca? Pokušajmo tako da prislonimo uho svojih nadanja i usne svojih molitava drevnoj melodiji koja prožima uzajamnost čežnje Boga i čovjeka: „Srce svoje tebi dajem, ljubljeni Jezušek, i od ljubavi dar šaljem, srčeni Kristušek! Vzemi moje, daj mi svoje da bu jeno obadvoje. O moj ljubljeni Jezušek, srčeni Kristušek… med volekom i oslekom, vu naručju Majkinom!“
Kada naše riječi prestanu pričati frazom, galamiti šakom i vikati dociranjem, boljeti šutnjom i vrijeđati psovkom, šaputati novčanikom i slušati osudom, brbljati figom u džepu i voljeti deklamacijom, tada ćemo znati izgovoriti riječi uzdarja Božjoj posveti za nas: radost služenja i besplatnost ljubavi – svjedočanstvo svetog i čestitog življenja – to je najvjerodostojnija čestitka. Za nju ne treba mnogo velikih i kićenih riječi, samo uzmimo iskru od iskrenosti i dokinimo zebnju među ljudima. Od svoga bojati se uzmimo boj i borimo se jedni uz druge. Uzmimo volju od voljeti poklonimo čestit Božić svojim voljenima!
U tom duhu, neka kroz vaša srca u vašim obiteljima i zajedništvima zavlada duh Božića – mir, srce Božića – ljubav i radost Božića – nada! Neka svjetlost s njegove aureole pozlatiti svaku vašu riječ, a ljekovitost njegove blizine učini vas svjedocima kako je lijepo i ponosno biti Božji!
vlč. Ivica Cujzek
U danima kada se Bog spušta u naša naručja, kada priželjkuje izbliza čuti što mi jedni drugima želimo, za čim čeznemo, što volimo, uz bok naših nadanja odzvanja i njegova želja za nas. Božić je susret Božje i čovjekove želje. Njegova dolazi s posvetom koju u svome srcu rezbari i koju će krvlju zapečatiti to Djetešce kojemu tepamo u jaslicama. Bog u svome Sinu izriče svakome od nas posvetu života.
Čovjek ostane bez riječi pred odjekom te ljepote: Bog treba čovjeka. Željan je njegove pažnje, riječi, njegova poljupca. Čovjek zanijemi pred odzvukom spoznaje da Bog nije neko daleko biće koje može sve i zna sve, jedino ne zna za naše boli i rane. Čovjek zanijemi pred izrazom Božje dodirljivosti i brižnosti, privrženosti i pristupačnosti. Zato u tišini božićne noći mora umuknuti svaka riječ kojom se nismo znali ili htjeli dostojno služiti. Ta „majka čina“, ta „straža savjesti“, to „tkivo svemira“, ta Riječ sam je Bog prema Proslovu Ivanova Evanđelja. Zato kada želimo čestitati Božić, dugo u štalicama svojih riječi tražimo jednu kojom bismo se usudili stupiti u gostoprimstvo i odanost svete Obitelji, podragati obraz maloga Boga u kome je sve savršeno lijepo i besprijekorno dobro rečeno te njegovom dragošću zamilovati vrijeme svojih najmilijih.
Među toliko izranjenih riječi, kako pronaći jednu čistu i neoskvrnjenu koju bismo na koljenima srca spustili pred konačnu Riječ nebeskog Oca? Pokušajmo tako da prislonimo uho svojih nadanja i usne svojih molitava drevnoj melodiji koja prožima uzajamnost čežnje Boga i čovjeka: „Srce svoje tebi dajem, ljubljeni Jezušek, i od ljubavi dar šaljem, srčeni Kristušek! Vzemi moje, daj mi svoje da bu jeno obadvoje. O moj ljubljeni Jezušek, srčeni Kristušek… med volekom i oslekom, vu naručju Majkinom!“
Kada naše riječi prestanu pričati frazom, galamiti šakom i vikati dociranjem, boljeti šutnjom i vrijeđati psovkom, šaputati novčanikom i slušati osudom, brbljati figom u džepu i voljeti deklamacijom, tada ćemo znati izgovoriti riječi uzdarja Božjoj posveti za nas: radost služenja i besplatnost ljubavi – svjedočanstvo svetog i čestitog življenja – to je najvjerodostojnija čestitka. Za nju ne treba mnogo velikih i kićenih riječi, samo uzmimo iskru od iskrenosti i dokinimo zebnju među ljudima. Od svoga bojati se uzmimo boj i borimo se jedni uz druge. Uzmimo volju od voljeti poklonimo čestit Božić svojim voljenima!
U tom duhu, neka kroz vaša srca u vašim obiteljima i zajedništvima zavlada duh Božića – mir, srce Božića – ljubav i radost Božića – nada! Neka svjetlost s njegove aureole pozlatiti svaku vašu riječ, a ljekovitost njegove blizine učini vas svjedocima kako je lijepo i ponosno biti Božji!
vlč. Ivica Cujzek
