Uskrs C
Sretan Uskrs ne pada s neba
Bogoslužje Velikoga tjedna i razmatranje Isusove muke i uskrsnuća svojom dubinom i ljepotom razdragat će vjernička srca koja, kao da se utrkuju, brže zakucaju ovih dana kada usne već poprimaju oblik izricanja one željkovane riječi, a koraci uzimaju zalet da preskoče sve što stane na put sretnom Uskrsu.
Ljudski život prava je utrka u kojoj do cilja nema prečica, a i vazmeno evanđelje opisuje utrku apostola do Isusova groba. Ivanu su pred očima sigurno bili bolni trenuci u kojima je nemoćan gledao Kristovo umiranje, a Petar je morao osjećati strašnu bol okrenutih leđa istom tom prizoru. Poput njih, nitko od nas ne može zaobići vlastitu ključnu postaju Velikoga tjedna koja u svaki naš korak upliće pitanje „zašto“. Za što i za čime mi trčimo u svojim životima? Što očekujemo pronaći na cilju naših utrkivanja s jadima, s nevjerom, izdajom, grijesima? Jesmo li pomislili da je uskrsna sreća njihov kraj? Čudesno brisanje svih nevolja?
Takvo bi nas očekivanje moglo razočarati jer susret s takvom srećom vjerojatno bi značio rastanak s nadom, a nada je ipak nešto više od sreće. Sreća je trenutni splet okolnosti, a nada je uskrsno obećanje Isusa Krista. Gdje to piše? To je zapisano u njegovim ožiljcima koje je zadržao i nakon uskrsnuća, u ranama koje su dokaz autentičnosti života. U njima piše da sretan Uskrs ne pada s neba, nego izlazi iz groba.
Uskrs nije kraj svih naših muka, trpljenja i napora, nego njihov smisao jer u njemu shvaćamo da i mi trebamo poći do grobova u koje se zakapa ljubav, istina i povjerenje, u kojima se lomi naše poštenje, propadaju naši darovi i odluke, gdje je zatvorena naša nada, i primijetiti što se tu zbiva kada Bog kaže „dosta“.
Prvo, kamen je s groba maknut, ali ne zato da bi Krist mogao izaći, on je to mogao i bez pomicanja kamena, nego da mi možemo ući u svoje dubine i uvjeriti se da naša predviđanja nisu bila točna. Nije istina da više nemamo snage, da ne možemo dalje, da je preteško i uzaludno. Isto to otkriva Gospodin kroz Magdalenino duhovno trčanje: „Ženo, što plačeš?“ Zar nije istina da, ako imamo snage plakati, imamo snage još se boriti, još ne odustati!? Sve što je Isus prije Uzašašća učinio, na istome je tragu trke bez predaje do sretnoga Uskrsa.
Zagledajmo se u ožiljke njegovih rana koje su dokaz da je vrijedilo. Svima čiji veliki petak traje danima, tjednima i godinama neka suze, te glasnice nade, kažu da nije uzaludno. Svi kojima kamenje zatrpava i lomi sve što su gradili i vjerovali, neka se ovoga Uskrsa uvjere da nadu nije moguće uništiti! To molim Krista Uskrsloga, ali i tebe, vjerni čitatelju, koji možeš, ako se ne plašiš znoja i suza (daj Bože radosnica!) učiniti ovaj Uskrs uistinu sretnim!
Bogoslužje Velikoga tjedna i razmatranje Isusove muke i uskrsnuća svojom dubinom i ljepotom razdragat će vjernička srca koja, kao da se utrkuju, brže zakucaju ovih dana kada usne već poprimaju oblik izricanja one željkovane riječi, a koraci uzimaju zalet da preskoče sve što stane na put sretnom Uskrsu.
Ljudski život prava je utrka u kojoj do cilja nema prečica, a i vazmeno evanđelje opisuje utrku apostola do Isusova groba. Ivanu su pred očima sigurno bili bolni trenuci u kojima je nemoćan gledao Kristovo umiranje, a Petar je morao osjećati strašnu bol okrenutih leđa istom tom prizoru. Poput njih, nitko od nas ne može zaobići vlastitu ključnu postaju Velikoga tjedna koja u svaki naš korak upliće pitanje „zašto“. Za što i za čime mi trčimo u svojim životima? Što očekujemo pronaći na cilju naših utrkivanja s jadima, s nevjerom, izdajom, grijesima? Jesmo li pomislili da je uskrsna sreća njihov kraj? Čudesno brisanje svih nevolja?
Takvo bi nas očekivanje moglo razočarati jer susret s takvom srećom vjerojatno bi značio rastanak s nadom, a nada je ipak nešto više od sreće. Sreća je trenutni splet okolnosti, a nada je uskrsno obećanje Isusa Krista. Gdje to piše? To je zapisano u njegovim ožiljcima koje je zadržao i nakon uskrsnuća, u ranama koje su dokaz autentičnosti života. U njima piše da sretan Uskrs ne pada s neba, nego izlazi iz groba.
Uskrs nije kraj svih naših muka, trpljenja i napora, nego njihov smisao jer u njemu shvaćamo da i mi trebamo poći do grobova u koje se zakapa ljubav, istina i povjerenje, u kojima se lomi naše poštenje, propadaju naši darovi i odluke, gdje je zatvorena naša nada, i primijetiti što se tu zbiva kada Bog kaže „dosta“.
Prvo, kamen je s groba maknut, ali ne zato da bi Krist mogao izaći, on je to mogao i bez pomicanja kamena, nego da mi možemo ući u svoje dubine i uvjeriti se da naša predviđanja nisu bila točna. Nije istina da više nemamo snage, da ne možemo dalje, da je preteško i uzaludno. Isto to otkriva Gospodin kroz Magdalenino duhovno trčanje: „Ženo, što plačeš?“ Zar nije istina da, ako imamo snage plakati, imamo snage još se boriti, još ne odustati!? Sve što je Isus prije Uzašašća učinio, na istome je tragu trke bez predaje do sretnoga Uskrsa.
Zagledajmo se u ožiljke njegovih rana koje su dokaz da je vrijedilo. Svima čiji veliki petak traje danima, tjednima i godinama neka suze, te glasnice nade, kažu da nije uzaludno. Svi kojima kamenje zatrpava i lomi sve što su gradili i vjerovali, neka se ovoga Uskrsa uvjere da nadu nije moguće uništiti! To molim Krista Uskrsloga, ali i tebe, vjerni čitatelju, koji možeš, ako se ne plašiš znoja i suza (daj Bože radosnica!) učiniti ovaj Uskrs uistinu sretnim!
Vlč. Ivica Cujzek
