"Slabi trebaju jake, a jaki trebaju slabe" (Jean Vanier)
ZAJEZDA, 12. 12. 2018.
Anika Sačić
Mislima Jeana Vaniera, najkraće bismo mogli opisati naš susret s mladima iz Centra za odgoj i obrazovanje „Zajezda“. Iako smo išli više u neku vrstu izvidnice kako bismo vidjeli tko su to korisnici Centra i kolika su njihova oštećenja, na kraju smo, i mi „jaki“ bili ojačani njihovom ranjivošću, ali i silnom snagom u borbi protiv nedaća koje su prošli u svojim mladim životima. U Centru su smješteni mladi od 7. do 21. godine života. Riječ je o mladima s intelektualnim teškoćama te raznim poremećajima u ponašanju - počevši od autizma do raznih psihoza. 90% tih mladih je pod teškim lijekovima. No, ipak, ni to što su udomljeni u ovom Centru, ni to što neki od njih ni ne znaju tko su im roditelji, primili su nas otvorena srca. Još jednom se pokazala istinitom ona tvrdnja kako Duh Sveti ne poznaje granica ni prepreka kad je srce otvoreno za susret s Isusom iz Nazareta.
Dana 12. 12. 2018., na poziv vjeroučiteljice Ivane Bolšec, koja je čula za susrete s našim Kokotičekima, stigli smo u posjet spomenutom Centru. Vlč. Leonardo Šardi, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, prepoznao je Centar kao dobro područje rada za svoj pastoral. Tako smo zajedno s njime progovorili ovim mladima o Bogu koji je ljubav te im predstavili Kursiljo i metode rada po Kursilju. Na susretu se okupilo 16 vjeroučenika od 15. do 18. godine života.
Na samom početku predstavili smo se ukratko im pojasnivši što ćemo raditi. Zatim smo zamolili mlade da se predstave, što su i prihvatili. Nakon upoznavanja, vlč. Leonardo je ukratko predstavio rad svog pastorala, a nakon njega su Ivana Krajačić (predstavnica mladih za Kursiljo Varaždinske biskupije) i Anika (suradnica Kursilja), osobnim svjedočenjem ukratko predstavile rad Kursilja i njegovu ulogu u svojim životima. Obzirom da nismo znali o kakvim je mladima riječ, ni o kojoj se dobnoj skupini točno radi, nastojali smo sve maksimalno pojednostaviti. Odlučili smo se za sličan način rada kakav već imamo s udrugom "Kokotiček". Pogledali smo prezentaciju koja je naglasila važnost ljubavi prema bližnjemu. Potom je Ivana upitala mlade znaju li što je to ljubav? Uslijedili su različiti, ali lijepi odgovori te donosimo neke od njih: „1. Ljubav je kad znam da nekog volim. 2. Kad nekog volim, pomažem mu, zagrlim ga i utješim. 3. Kad se dečko i cura dopisuju. 4. Kad s nekim podijeliš ono zadnje kaj imaš. 5. Kad smo uz ljude kojima je teško. 6. Kad ti netko nešto pokloni. 7. Ljubav je nešto najljepše. 8. Ljubav je kad sam se zaljubio u prvu osobu u svom životu. Kad me ta osoba ostavila onda sam se zaljubio u gitaru i naučio sam svirati akustičnu gitaru. Vjerujem u Boga jer On postoji i šalje svoju ljubav prema nama. 9. Ljubav je kad roditelji vole svoju djecu i djeca vole svoje roditelje.“ Na te iskrene odgovore, Ivana je zaključila kako je ona u Kursilju upravo zato što je osjetila Božju bezuvjetnu ljubav.
Nadovezujući se na prijašnju prezentaciju vlč. Leonardo je naše mlade prijatelje upitao: "Osjećate li da vas Bog voli?“ Uslijedili su uglavnom potvrdni odgovori, no jedan dečko je imao potrebu to potkrijepiti i primjerom: „Kad sam jednom dobio batina od tate, osjetio sam kako mi Bog govori: „Budi miran, smiri se, smiri se.“ - i ja sam se smirio i bio sam dobar.“ Dalje je vlč. Leonardo napomenuo kako se je i on sam, kao mladi čovjek često pitao postoji li Bog, kakav je On, voli li ga On stvarno. Najvažnije je da nas Bog voli uvijek, bez obzira na to kakvi smo, Njemu smo svi važni. Potom smo produbili razmišljanje o došašću. Naši mladi prijatelji većinom su znali što je došašće; glasno su rekli kako je 25. 12. rođendan Isusa Krista i da se kroz došašće pripremamo za Njegov rođendan. Bez da im je bilo postavljeno pitanje, mladi su spontano počeli nabrajati što je sve Isus učinio kad je fizički bio među nama - razlomio je kruh i rekao „Ovo je Tijelo moje“, zatim je ozdravljao bolesne, slijepcu je vratio vid itd. Složivši se s njima, vlč. Leonardo je naglasio kako je Isus bio rođen u štali jer za Njega nitko nije imao mjesta, time nam je želio reći kako mi kod Njega uvijek imamo mjesta. Između ostalog napomenuo je kako bi bilo lijepo kad bismo, poput priče iz prezentacije i mi, do Božića, činili dobra djela. Samo što je to izgovorio, jedan mladić ustaje i grli pedagogicu uz pojašnjenje kako on odmah sad ide napraviti dobro djelo.
Kako bi im još više približio Božju ljubav, vlč. Leonardo je ispričao našim prijateljima, priču o milosrdnom Ocu. Davši dvojici braće imena Francek i Mirek, izazvalo je spontani smijeh kod mladih i novu dozu koncentracije. Svoju priču, zaključio je riječima kako smo Bogu važni i kad pogriješimo. Kao što je onaj otac iz priče čekao i zagrlio Franceka i sve mu oprostio, tako i nama oprašta Bog preko sakramenta svete ispovijedi. Naime, važno je reći Bogu „Oprosti“ kad sagriješimo, On se tada ne ljuti već jedva čeka da Mu dođemo.
Kako su mladi već bili pomalo nemirni odlučili smo ovaj susret po metodama Kursilja, privesti kraju. Spontano smo ih upitali smijemo li doći još koji put, a na što su svi složno odgovorili da nek samo dođemo i to nek dođemo što prije. Odmah su nam i predložili teme koje ih zanimaju i o kojima bi rado čuli više. Za kraj našeg druženja, pogledali smo film o Nicku Vujičiću, na koji su neki mladi reagirali vrlo emotivno.
Pitali smo ih je li im se svidio ovaj susret i što nam imaju za reći. Evo par odgovora: „1. Bilo mi je lijepo. Probala sam biti dobra, osjećam da sam bila s Bogom, volim biti s Bogom, ne volim biti s vragom. 2. Svidjela mi se priča o čovjeku bez ruku i nogu. 3. Ja znam kako smo dobili onih Deset Božjih zapovijedi i sad ću vam reći kaj one znače (i mladić doista nabraja po redu zapovijedi i pojašnjava svaku). 4. Dođite opet! Malo mi je glupo kaj smo se ispočetka onak glupirali, ali bar smo sad bili dobri.“
Njihovim iskrenim dojmovima završili smo ovaj divan susret. Vjeroučiteljica i pedagogica Centra bile su zadovoljne suradnjom mladih. Iznenadili su i njih. Naime, kasnije su nam rekle kako su oni jedva koncentrirani 30 minuta na satu, a ostalih 15 minuta do kraja sata zna biti jako teško. Krenu se svađati, budu nemirni itd. No, mi smo s njima odradili susret od skoro dva sata u komadu i vidjeli smo da mogu pratiti. Kao što su i sami rekli, u početku su bili nemirni i malo se glupirali, no mi im to nismo zamjerili jer su bili upravo takvi kakvi jesu - iskreni i otvoreni, Bogu i nama dragocjeni. Doista, nismo očekivali toliku suradnju obzirom na sam početak druženja kad su bili poprilično glasni i ne previše zainteresirani. Vjeroučiteljica Ivana nam je predložila da idući put dođe uzrast nižih razreda i da nastavimo suradnju. Naravno da smo rado prihvatili i već razmišljamo kakav program osmisliti za djecu od 7. do 13. godine života. Oslanjamo se na molitve dobrih duša i vodstvo Duha Svetoga koji puni dušu povjerenjem kako bismo s vjerom krenuli na nova polja rada u vinogradu Gospodnjem.
Dana 12. 12. 2018., na poziv vjeroučiteljice Ivane Bolšec, koja je čula za susrete s našim Kokotičekima, stigli smo u posjet spomenutom Centru. Vlč. Leonardo Šardi, povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, prepoznao je Centar kao dobro područje rada za svoj pastoral. Tako smo zajedno s njime progovorili ovim mladima o Bogu koji je ljubav te im predstavili Kursiljo i metode rada po Kursilju. Na susretu se okupilo 16 vjeroučenika od 15. do 18. godine života.
Na samom početku predstavili smo se ukratko im pojasnivši što ćemo raditi. Zatim smo zamolili mlade da se predstave, što su i prihvatili. Nakon upoznavanja, vlč. Leonardo je ukratko predstavio rad svog pastorala, a nakon njega su Ivana Krajačić (predstavnica mladih za Kursiljo Varaždinske biskupije) i Anika (suradnica Kursilja), osobnim svjedočenjem ukratko predstavile rad Kursilja i njegovu ulogu u svojim životima. Obzirom da nismo znali o kakvim je mladima riječ, ni o kojoj se dobnoj skupini točno radi, nastojali smo sve maksimalno pojednostaviti. Odlučili smo se za sličan način rada kakav već imamo s udrugom "Kokotiček". Pogledali smo prezentaciju koja je naglasila važnost ljubavi prema bližnjemu. Potom je Ivana upitala mlade znaju li što je to ljubav? Uslijedili su različiti, ali lijepi odgovori te donosimo neke od njih: „1. Ljubav je kad znam da nekog volim. 2. Kad nekog volim, pomažem mu, zagrlim ga i utješim. 3. Kad se dečko i cura dopisuju. 4. Kad s nekim podijeliš ono zadnje kaj imaš. 5. Kad smo uz ljude kojima je teško. 6. Kad ti netko nešto pokloni. 7. Ljubav je nešto najljepše. 8. Ljubav je kad sam se zaljubio u prvu osobu u svom životu. Kad me ta osoba ostavila onda sam se zaljubio u gitaru i naučio sam svirati akustičnu gitaru. Vjerujem u Boga jer On postoji i šalje svoju ljubav prema nama. 9. Ljubav je kad roditelji vole svoju djecu i djeca vole svoje roditelje.“ Na te iskrene odgovore, Ivana je zaključila kako je ona u Kursilju upravo zato što je osjetila Božju bezuvjetnu ljubav.
Nadovezujući se na prijašnju prezentaciju vlč. Leonardo je naše mlade prijatelje upitao: "Osjećate li da vas Bog voli?“ Uslijedili su uglavnom potvrdni odgovori, no jedan dečko je imao potrebu to potkrijepiti i primjerom: „Kad sam jednom dobio batina od tate, osjetio sam kako mi Bog govori: „Budi miran, smiri se, smiri se.“ - i ja sam se smirio i bio sam dobar.“ Dalje je vlč. Leonardo napomenuo kako se je i on sam, kao mladi čovjek često pitao postoji li Bog, kakav je On, voli li ga On stvarno. Najvažnije je da nas Bog voli uvijek, bez obzira na to kakvi smo, Njemu smo svi važni. Potom smo produbili razmišljanje o došašću. Naši mladi prijatelji većinom su znali što je došašće; glasno su rekli kako je 25. 12. rođendan Isusa Krista i da se kroz došašće pripremamo za Njegov rođendan. Bez da im je bilo postavljeno pitanje, mladi su spontano počeli nabrajati što je sve Isus učinio kad je fizički bio među nama - razlomio je kruh i rekao „Ovo je Tijelo moje“, zatim je ozdravljao bolesne, slijepcu je vratio vid itd. Složivši se s njima, vlč. Leonardo je naglasio kako je Isus bio rođen u štali jer za Njega nitko nije imao mjesta, time nam je želio reći kako mi kod Njega uvijek imamo mjesta. Između ostalog napomenuo je kako bi bilo lijepo kad bismo, poput priče iz prezentacije i mi, do Božića, činili dobra djela. Samo što je to izgovorio, jedan mladić ustaje i grli pedagogicu uz pojašnjenje kako on odmah sad ide napraviti dobro djelo.
Kako bi im još više približio Božju ljubav, vlč. Leonardo je ispričao našim prijateljima, priču o milosrdnom Ocu. Davši dvojici braće imena Francek i Mirek, izazvalo je spontani smijeh kod mladih i novu dozu koncentracije. Svoju priču, zaključio je riječima kako smo Bogu važni i kad pogriješimo. Kao što je onaj otac iz priče čekao i zagrlio Franceka i sve mu oprostio, tako i nama oprašta Bog preko sakramenta svete ispovijedi. Naime, važno je reći Bogu „Oprosti“ kad sagriješimo, On se tada ne ljuti već jedva čeka da Mu dođemo.
Kako su mladi već bili pomalo nemirni odlučili smo ovaj susret po metodama Kursilja, privesti kraju. Spontano smo ih upitali smijemo li doći još koji put, a na što su svi složno odgovorili da nek samo dođemo i to nek dođemo što prije. Odmah su nam i predložili teme koje ih zanimaju i o kojima bi rado čuli više. Za kraj našeg druženja, pogledali smo film o Nicku Vujičiću, na koji su neki mladi reagirali vrlo emotivno.
Pitali smo ih je li im se svidio ovaj susret i što nam imaju za reći. Evo par odgovora: „1. Bilo mi je lijepo. Probala sam biti dobra, osjećam da sam bila s Bogom, volim biti s Bogom, ne volim biti s vragom. 2. Svidjela mi se priča o čovjeku bez ruku i nogu. 3. Ja znam kako smo dobili onih Deset Božjih zapovijedi i sad ću vam reći kaj one znače (i mladić doista nabraja po redu zapovijedi i pojašnjava svaku). 4. Dođite opet! Malo mi je glupo kaj smo se ispočetka onak glupirali, ali bar smo sad bili dobri.“
Njihovim iskrenim dojmovima završili smo ovaj divan susret. Vjeroučiteljica i pedagogica Centra bile su zadovoljne suradnjom mladih. Iznenadili su i njih. Naime, kasnije su nam rekle kako su oni jedva koncentrirani 30 minuta na satu, a ostalih 15 minuta do kraja sata zna biti jako teško. Krenu se svađati, budu nemirni itd. No, mi smo s njima odradili susret od skoro dva sata u komadu i vidjeli smo da mogu pratiti. Kao što su i sami rekli, u početku su bili nemirni i malo se glupirali, no mi im to nismo zamjerili jer su bili upravo takvi kakvi jesu - iskreni i otvoreni, Bogu i nama dragocjeni. Doista, nismo očekivali toliku suradnju obzirom na sam početak druženja kad su bili poprilično glasni i ne previše zainteresirani. Vjeroučiteljica Ivana nam je predložila da idući put dođe uzrast nižih razreda i da nastavimo suradnju. Naravno da smo rado prihvatili i već razmišljamo kakav program osmisliti za djecu od 7. do 13. godine života. Oslanjamo se na molitve dobrih duša i vodstvo Duha Svetoga koji puni dušu povjerenjem kako bismo s vjerom krenuli na nova polja rada u vinogradu Gospodnjem.
Anika Sačić
