Živahnost oko prostora crkve župe svetog Josipa u Varaždinu odavala je naznaku da se događa nešto veliko i važno. Naime, u subotu 20. travnja 2024. godine, po rukama mons. Bože Radoša varaždinskog biskupa, jedanaestero djece je primilo sakrament prve pričesti, a dvadesetero djece je primilo sakrament svete potvrde. Na početku svečanog euharistijskog slavlja kojemu je nazočilo i nekoliko župnika matičnih župa primatelja sakramenata, sve prisutne je pozdravio povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, te župnik župe svetog Josipa, vlč. Leonardo Šardi.
Vjeroučenike su za sakramente pripremale vjeroučiteljice centra „Tomislav Špoljar“, Tamara Herjavec Habek i Ivana Peček. Pozdravivši sve okupljene, mons. Bože Radoš je izrazio zadovoljstvo što može biti dijelom ove svečanosti. U propovijedi se posebno osvrnuo na poteškoće s kojima se susreću roditelji djece s teškoćama u razvoju, ali i istaknuo Božju brigu za svakoga od nas. Osim što brine o našim fizičkim potrebama, nebeski Otac brine i o našim duhovnim potrebama. Prema riječima varaždinskog biskupa, samo kad se čovjek hrani nebeskim Kruhom može se suočiti sa svim životnim izazovima.
Ohrabrivši roditelje u svemu što čine za svoju djecu naglasio je: „Isus svakoga zove po imenu jer Isus je prisutan imenom i govori da svatko od nas ima svoje ime kod njega. I taj osobni odnos podiže na noge i vraća život. Nisu li sakramenti koje primamo znakovi toga života, snaga toga života? Stvarna Isusova živa prisutnost u kojem nam daje novi život u sebi po Kruhu, daje nam novi život, novi dar po Duhu koji je Životvorac, kojeg možemo disati i stvarati zajedno s Isusom onaj, Božji svijet. Draga braćo i sestre, Petar kaže: „Kamo da idem? Ti imaš riječi života vječnoga. Kruh koji ti daješ, to je tvrd kruh ali to je sladak kruh. To si ti.“

Dragi roditelji, vama je Isus dao vašu djecu kao samoga sebe jer On je u njima. Dok ste s njima, dok ne idete dalje, dok govorite svaki dan: „Pa Gospodine, kamo da idemo? Pa ti imaš riječi života vječnoga. Ti mi daješ kruh, ovo moje dijete, da svaki dan blagujem ljubav koja dolazi od tebe i da oni mogu blagovati ljubav koja dolazi od tebe, a dolazi po meni. Na ovoj hrabrosti koju ističe Petar, vama čestitam i ovdje smo svi zajedno da vas podržimo u toj vjeri. Da u svojoj djeci prepoznate onaj tvrdi Kruh koji Bog daje. Onaj tvrdi govor, ali u tom Kruhu je život. U tom Kruhu je ljepota. U tom Kruhu je radost. U tom Kruhu je sam Isus Krist koji vam se daje da ga blagujete i da imate život vječni.
Već sada, vjerujem da uz svoje poteškoće, uz križeve, uz taj tvrdi Kruh osjećate kako vas Bog hrani za život vječni. Mi vjerujemo da je Isus svetac Božji, da ima riječi života vječnoga kako bi mogli blagovati Kruh koji nam Isus daje, samoga sebe ovdje na oltaru. I samoga Sebe u djeci koju vam je dao jer su to Njegova djeca, Njegovi najveći prijatelji, Njemu najdraži.“ Svečanosti euharistijskog slavlja svojim su vokalnim i instrumentalnim umijećem pridonijeli učenici Glazbene škole u Varaždinu s profesoricom Ivanom Krznar. Na kraju misnog slavlja, roditelji vjeroučenika izrekli su riječi zahvale biskupu, svećenicima i vjeroučiteljicama.
Nakon podijeljenog blagoslova, nazočni su pozvani na druženje pred prostorom crkve. Naime, na poziv župnika župe sv. Josipa, vrijedni župljani su pripremili kolače za djecu i njihove obitelji. Okupljene su posluživali vrijedni volonteri Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji varaždinske biskupije te požrtvovni župljani. Ovdje se ostvarila želja pape Franje koji je u svom govoru Papinskoj akademiji društvenih znanosti 11. travnja 2024. godine, naglasio: „Potrebna su uključiva društva koja priznaju dostojanstvo i prava osoba s invaliditetom. 

Potrebno je priznati da su svi ljudi naša braća i sestre te da traženje oblika društvenog prijateljstva koje uključuje sve nije samo utopija.“ Župa svetog Josipa svojim je primjerom pokazala kako nije isključiva. Za ovu župnu zajednicu doista su svi ljudi jednaki, braća istog Oca koja se međusobno prihvaćaju u ljubavi i zajedništvu, baš poput prve kršćanske zajednice o kojoj Djela apostolska 4, 32 tako lijepo kažu: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko."