Život istinskog kršćanina neminovno je izložen kušnjama i poteškoćama koji često služe kao pravi ispit vjere. Tako je i u životu Josipa Deglina, prijatelja zajednice „Bartimej“ koji je kroz osobno svjedočanstvo posvjedočio kako Božje svjetlo uvijek prodire kroz tamne oblake kušnji i nevolja.

Tridesetak članova zajednice „Bartimej“ okupilo se 11. travnja 2024. godine na već poznatom terenu župe svetog Josipa u Varaždinu. Iskoristivši lijepo vrijeme za spontani razgovor uz kavu, kasnije su pozorno pratili izlaganje mladog gosta. Zaželjevši dobrodošlicu Josipu, sve nazočne je pozdravio povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji i župnik župe sv. Josipa, vlč. Leonardo Šardi.
Članovi zajednice „Bartimej“ imaju i svoju himnu, to je pjesma s pokretima i nosi naziv „Gradimo prijateljstvo“. Upravo tom pjesmom svi su pozdravili Josipa na čemu im se iskreno zahvalio jer i sam voli pjevati. Nakon uvodne molitve Josip je s okupljenima podijelio svoju životnu priču, istaknuvši kako je imao milost da raste u vjerskoj obitelji gdje su članovi obitelji bili aktivno uključeni u život župe. Kroz normalno djetinjstvo i odrastanje njeguje onaj prvotni, djetinji odnos s Bogom. Polako se zatim i sam aktivno uključuje u život župe, svira gitaru, pjeva i upisuje željenu srednju školu. Sam tvrdi kako je imao sve što mu je trebalo i sve što je uopće mogao poželjeti. A onda je samo jednog dana osjetio bol u ruci. 

Zanemarivao je bol misleći da se negdje nespretno udario i da će proći, ali nije bilo tako. Bol je bivala sve jača, odlazi doktoru, dijagnoza je rak kosti uz rješenje da se ruka amputira. Zbunjen novonastalom situacijom ne snalazi se najbolje. Nije mu jasno kakav je to Bog koji mu sad hoće uzeti ruku. U svojim previranjima shvaća da mu je to prvi pravi križ u životu. Ne predaje se tako lako.
Hoće znati što mu Bog hoće poručiti ovom situacijom, ozbiljno pita: „Bože, zašto mi hoćeš uzeti ruku, zašto me odmah nisi stvorio bez ruke?“ I čeka odgovor, po prvi puta u životu trudi se istinski čuti Boga. Bog odgovara na specifičan način, podsjeća ga na različite dijelove evanđelja gdje su istaknute različite zgode kad se Isus približava različitim ljudima, čuje njihovu muku, ozdravlja i oslobađa. Tu se Josipovo srce ispunja nadom da će Bog učiniti čudo. Očekujući čudo pita se što moliti. Zaključuje da mu je potrebna najbolja moguća molitva i moli molitvu koju nas je naučio sam Isus. Kod dijela „Budi volja tvoja“, zastaje. Ne može dalje. Shvaća da bi ipak volio neke stvari imati pod kontrolom. 

Nakon borbe sa samim sobom prihvaća Božju volju, shvaća da Bog zna najbolje. Nakon bezuvjetnog prihvaćanja Božje volje, prihvaća amputaciju ruke, na operaciju ide bezbrižno jer zna u Čijim je rukama njegov život. Okolina se čudi brzom oporavku i njegovoj radosti. Nema prostora za strah jer bezgranično vjeruje Bogu. Bog je nazočan u svakom trenutku njegovog života i prema tome nema razloga za brigu i strah.  Nakon kemoterapija i lošeg zdravstvenog stanja, oporavlja se potpuno.
Budući da je prvi razred srednje škole pohađao samo prvih mjesec dana a potom bio izoliran cijelu godinu, sad se valjalo ponovo uključiti u život. Ako želi s vršnjacima krenuti u drugi razred, mora položiti ispite prvog razreda. I doista, uz Božju pomoć, Josip u tri mjeseca uspijeva položiti ispite za prvi razred i redovito nastavlja školovanje, ali sad zna da je drukčiji. Vraća se u isti razred bez jedne ruke. Kako sam napominje, svjestan je da se ne mora pretvarati da je nešto što nije, da se ne mora ni uklopiti, ne mora biti isti kao ostali jer je jedinstven. Nakon završene srednje škole upisuje jedan od najtežih fakulteta. „Fakultet elektrotehnike i računarstva“ u Zagrebu.
U trenutku upisa nije svjestan koliko je to zahtjevan fakultet. Tu je postao svjestan drugog križa koji se pojavio u obliku problema sa studiranjem, lijenošću a onda i napastima kako nije toliko pametan kako mu se čini i da je najbolje da odustane. No ipak, u svoj buci glasova koji su u njegovoj duši govorili kako ne vrijedi i da je najbolje da odustane od tih planova, Božji glas je bio tih, ali jači od svih ostalih glasova koji su ga proganjali. Naime, Božji glas je pobijedio sve druge jer je dobio sigurnost kako mu taj glas poručuje da vrijedi Bogu, da je Bogu važan i da ga Bog želi. Ohrabren tim glasom, bori se protiv lijenosti i polaže sve ispite. Tu se još više produbljuje odnos s Bogom i povjerenje u njegovu svemoć. 

Završava fakultet, brzo se zapošljava ali nakon dugog iščekivanja i nadanja nikako da se ostvari u području ljubavi. Traži opet Božji odgovor; vrijedi li se nadati da ima nekoga za njega ili je bolje da se prestane nadati. Nakon nekog vremena Bog odgovara na njegova pitanja i molitve. Danas je zaručen, na jesen će sa svojom odabranicom sklopiti brak. No, sam zaključuje kako nam i ne treba netko da bismo bili sretni jer je Bog dovoljan. 

Naglašava kako je sada svjestan i svog četvrtog križa a to je problem ustrajnog života s Bogom kad je sve dobro. Naime, sad se mora prisjetiti svega što je iza njega i svaki dan oslobađati prostor zahvalnosti Bogu za sva čuda jer pravu sreću, pravo zadovoljstvo doista ne daje ništa osim dragog Boga. Josip napominje kako mu nije teško bez ruke jer je svaki nedostatak zapravo podsjetnik da smo mali i da trebamo biti Bogu zahvalni na životu u njegovoj jedinstvenosti, a nedostaci nas vode Bogu. 

Nakon izlaganja, sudionici susreta su imali prilike podijeliti svoja mišljenja s obzirom na održano svjedočanstvo. Tako je slijepi član zajednice „Bartimej“ lijepo rekao: „Naši nedostaci nisu za uspoređivati. Ja ne znam kako je to biti bez ruke. Ne znam kako je to vidjeti, mislim da bi mi bio veliki šok kad bih progledao. Nije komplicirano susresti Boga. Susrećemo Ga u onima koji nam žele dobro.“

Susret je završio svetom misom koju je predslavio vlč. Leonardo Šardi. Sljedeći susret zajednice „Bartimej“ održat će se 18. travnja 2024. godine, u Pastoralnom centru župe svetog Josipa u Varaždinu s početkom u 16 sati. Želimo se podsjetiti na mudrost koju je s nama podijelio Josip istaknuvši. „Trebamo biti svjetionik drugima. Nije prava sreća imati ruke i noge, već imati Boga.“

Anika Sačić