Osobe s invaliditetom kroče putem sinodalnosti Crkve
VARAŽDIN, 31. 3. 2022.
Dana 31. 3. 2022. godine održan je još jedan on-line susret organiziran od strane Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Na susretu je sudjelovalo dvadesetak osoba s invaliditetom, članova njihovih obitelji i volontera.
Na početku susreta svi su sudionici došli do izražaja dijeleći događaje iz svog života od zadnjeg susreta. Divno je promatrati kako ova zajednica doista postaje prava obitelj pa se dijele i radosti i žalosti. Tako netko od sudionika u radosti dijeli vijest o novom djetetu u obitelji, ili radost zbog ozdravljenja dok opet netko drugi razočarano priznaje kako je teško položiti vozački ispit i da je ostao bez kućnog ljubimca.
Nakon uvodnog dijela, vlč. Leonardo Šardi započeo je službeni dio susreta molitvom Duhu Svetom. Sudionicima je postavljeno više pitanja, zamoljeni su da na pitanja odgovore potpuno slobodno i iskreno. Na pitanje što je sinoda i tko je sve uključen u sinodu, sudionici su odgovorili da je to put kojim Crkva ide kako bi se u život Crkve konačno uključili svi članovi zajednice: starije osobe, mladi, razne zajednice, osobe s invaliditetom itd.
Osvrčući se na evanđelje (Lk 5, 17-26) rečeno je kako je Isus bio iznenađen tolikom vjerom ljudi koji su našli način kako pomoći svom prijatelju koji je bio bolestan. Zanimljivo je kako ovdje do izražaja dolazi zajedništvo, svi su morali zajedno raditi kako bi osobu u potrebi spustili kroz krov. Time nam se želi dati do znanja da je Crkva zajednica u kojoj je svatko važan i u kojoj svatko može doći do Isusa. Isus nas prihvaća takve kakvi jesmo, On ne gleda naš invaliditet i bolest.
Na pitanje kako se oni sami ponašaju kad se pojavi problem: traže li pomoć ili prvo sami pokušavaju riješiti problem, sudionici su naveli kako najprije pokušaju sami. Ako je riječ o težem problemu tada traže pomoć. Mnogima je sve što treba samo razgovor. Jedna sudionica svjedoči kako ona sve probleme rješava s Isusom. Samo Mu ponavlja: „Isuse, uzdam se u Te!” I On sve riješi.
Na pitanje tko su njihovi suputnici u životu i s kime provode najviše vremena, odgovori su bili jednostavni i iskreni. Suputnici su članovi obitelji i prijatelji. Sudionici su naveli i važnost svećenika te redovnica u njihovom životu. Voditelj susreta, vlč. Leonardo je tako usporedio Crkvu s obitelji.
Naime, Crkva bi doista trebala biti kao zajednica u koju možemo uvijek doći te dijeliti radost i žalost. Sudionici su svjedočili i o svom odnosu sa svojim župnikom. Neki naglašavaju kako im je župnik poput oca i da bi zapravo župnik to i trebao biti - dobar kao otac, uključen u sve pore života. No, neki sudionici zbog nerazumijevanja okoline i svoje invalidnosti rijetko idu u Crkvu, ali nastoje barem za Božić i Uskrs ući u crkvu. Unatoč negativnim iskustvima, ipak se svi osjećaju članovima Crkve. Posebno se osjećaju članom Crkve kad čine dobra djela, znaju da pripadaju Crkvi zbog ljubavi koju osjećaju prema bližnjem. Naglašavaju kako je važno slijediti Isusov poziv i nauk - ljubiti bližnjega i živjeti sakramentalno, te biti zahvalan.
Između ostalog rečeno je i kako bi poslanje Crkve trebalo biti gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, svakoga prihvaćati i biti pristupačan prema svima. Naglašeno je kako bi župnici trebali poraditi na tome da pridobiju osobe s invaliditetom u župu. Naime, 15% stanovništva Republike Hrvatske su osobe s invaliditetom, no nema ih na misi, općenito su rijetko aktivni na župi jer župnici često ne znaju kako im pristupiti.
Osobe s invaliditetom su se otvoreno izjasnile kako se osjećaju neprihvaćenima i odbačenima na svojoj župi jer su župe staromodne i zatvorene u neke zastarjele okvire razmišljanja, a svećenici premalo ili nimalo educirani o osobama s invaliditetom. Volonteri su otvoreno priznali kako su bili skeptični naspram Crkve jer su doživjeli odbijanje zbog člana obitelji koji je osoba s invaliditetom. Čak ni svećenik nije imao sluha za njihovu situaciju. Osnivanjem Povjerenstva ruše se predrasude, volonteri su iznenađeni načinom pristupa i sretni su da postoji nešto ovakvog na području Varaždina. Ističu kako je važno biti primjer u Crkvi, a ne „soliti pamet”. Važno je da sve ne ostane samo na riječima i da se općenito, više radi sa svim zajednicama u župi. Crkva bi, naime, trebala davati dobar okus svijetu, trebala bi biti naš prvi dom i trebala bi biti stvarno i više od pravog doma.
Na pitanje gdje bi se željeli uključiti u svojoj župi, sudionici su naveli da bi rado pjevali, svirali i radili s mladima kad bi im se samo pružila priliku. Navode i kako je teško, ako ne i nemoguće imati komunikaciju sa župnikom koji nema sluha ni razumijevanja za osobe s invaliditetom.
Za kraj susreta, jedan od sudionika je naglasio kako se nemamo čega bojati jer nam je Isus rekao da se ne bojimo. Uz to i u bibliji su 365 puta zapisane riječi: „Ne bojte se!” Susret je završio ohrabrenjem vlč. Leonarda svima prisutnima kako svatko od nas ima svoje mjesto u Crkvi i da je važno da smo zajedno, da nastojimo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Idući susret predviđen je ponovno za četvrtak, 7. travnja 2022. godine.
Na početku susreta svi su sudionici došli do izražaja dijeleći događaje iz svog života od zadnjeg susreta. Divno je promatrati kako ova zajednica doista postaje prava obitelj pa se dijele i radosti i žalosti. Tako netko od sudionika u radosti dijeli vijest o novom djetetu u obitelji, ili radost zbog ozdravljenja dok opet netko drugi razočarano priznaje kako je teško položiti vozački ispit i da je ostao bez kućnog ljubimca.
Nakon uvodnog dijela, vlč. Leonardo Šardi započeo je službeni dio susreta molitvom Duhu Svetom. Sudionicima je postavljeno više pitanja, zamoljeni su da na pitanja odgovore potpuno slobodno i iskreno. Na pitanje što je sinoda i tko je sve uključen u sinodu, sudionici su odgovorili da je to put kojim Crkva ide kako bi se u život Crkve konačno uključili svi članovi zajednice: starije osobe, mladi, razne zajednice, osobe s invaliditetom itd.
Osvrčući se na evanđelje (Lk 5, 17-26) rečeno je kako je Isus bio iznenađen tolikom vjerom ljudi koji su našli način kako pomoći svom prijatelju koji je bio bolestan. Zanimljivo je kako ovdje do izražaja dolazi zajedništvo, svi su morali zajedno raditi kako bi osobu u potrebi spustili kroz krov. Time nam se želi dati do znanja da je Crkva zajednica u kojoj je svatko važan i u kojoj svatko može doći do Isusa. Isus nas prihvaća takve kakvi jesmo, On ne gleda naš invaliditet i bolest.
Na pitanje kako se oni sami ponašaju kad se pojavi problem: traže li pomoć ili prvo sami pokušavaju riješiti problem, sudionici su naveli kako najprije pokušaju sami. Ako je riječ o težem problemu tada traže pomoć. Mnogima je sve što treba samo razgovor. Jedna sudionica svjedoči kako ona sve probleme rješava s Isusom. Samo Mu ponavlja: „Isuse, uzdam se u Te!” I On sve riješi.
Na pitanje tko su njihovi suputnici u životu i s kime provode najviše vremena, odgovori su bili jednostavni i iskreni. Suputnici su članovi obitelji i prijatelji. Sudionici su naveli i važnost svećenika te redovnica u njihovom životu. Voditelj susreta, vlč. Leonardo je tako usporedio Crkvu s obitelji.
Naime, Crkva bi doista trebala biti kao zajednica u koju možemo uvijek doći te dijeliti radost i žalost. Sudionici su svjedočili i o svom odnosu sa svojim župnikom. Neki naglašavaju kako im je župnik poput oca i da bi zapravo župnik to i trebao biti - dobar kao otac, uključen u sve pore života. No, neki sudionici zbog nerazumijevanja okoline i svoje invalidnosti rijetko idu u Crkvu, ali nastoje barem za Božić i Uskrs ući u crkvu. Unatoč negativnim iskustvima, ipak se svi osjećaju članovima Crkve. Posebno se osjećaju članom Crkve kad čine dobra djela, znaju da pripadaju Crkvi zbog ljubavi koju osjećaju prema bližnjem. Naglašavaju kako je važno slijediti Isusov poziv i nauk - ljubiti bližnjega i živjeti sakramentalno, te biti zahvalan.
Između ostalog rečeno je i kako bi poslanje Crkve trebalo biti gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, svakoga prihvaćati i biti pristupačan prema svima. Naglašeno je kako bi župnici trebali poraditi na tome da pridobiju osobe s invaliditetom u župu. Naime, 15% stanovništva Republike Hrvatske su osobe s invaliditetom, no nema ih na misi, općenito su rijetko aktivni na župi jer župnici često ne znaju kako im pristupiti.
Osobe s invaliditetom su se otvoreno izjasnile kako se osjećaju neprihvaćenima i odbačenima na svojoj župi jer su župe staromodne i zatvorene u neke zastarjele okvire razmišljanja, a svećenici premalo ili nimalo educirani o osobama s invaliditetom. Volonteri su otvoreno priznali kako su bili skeptični naspram Crkve jer su doživjeli odbijanje zbog člana obitelji koji je osoba s invaliditetom. Čak ni svećenik nije imao sluha za njihovu situaciju. Osnivanjem Povjerenstva ruše se predrasude, volonteri su iznenađeni načinom pristupa i sretni su da postoji nešto ovakvog na području Varaždina. Ističu kako je važno biti primjer u Crkvi, a ne „soliti pamet”. Važno je da sve ne ostane samo na riječima i da se općenito, više radi sa svim zajednicama u župi. Crkva bi, naime, trebala davati dobar okus svijetu, trebala bi biti naš prvi dom i trebala bi biti stvarno i više od pravog doma.
Na pitanje gdje bi se željeli uključiti u svojoj župi, sudionici su naveli da bi rado pjevali, svirali i radili s mladima kad bi im se samo pružila priliku. Navode i kako je teško, ako ne i nemoguće imati komunikaciju sa župnikom koji nema sluha ni razumijevanja za osobe s invaliditetom.
Za kraj susreta, jedan od sudionika je naglasio kako se nemamo čega bojati jer nam je Isus rekao da se ne bojimo. Uz to i u bibliji su 365 puta zapisane riječi: „Ne bojte se!” Susret je završio ohrabrenjem vlč. Leonarda svima prisutnima kako svatko od nas ima svoje mjesto u Crkvi i da je važno da smo zajedno, da nastojimo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Idući susret predviđen je ponovno za četvrtak, 7. travnja 2022. godine.
Anika Sačić
