Katehetski uredObiteljski centarPastoral mladihPastoral studenataCrkvena glazbaMedijska djelatnostLiturgijski pastoralSakralna arhitekturaCaritas Varaždinske biskupijePastoral osoba s invaliditetom i njihovih obiteljiMisijski pastoralPastoral duhovnih zvanjaBiskupijska knjižnicaUdruge

Put prema Bogu - svjedočanstvo

VARAŽDIN, 17. 11. 2022.
            Članovi zajednice „Bartimej“, koje na redovitim katehetskim susretima okuplja Povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, u četvrtak, 17. studenog 2022. godine, pobliže su se upoznali s pojmom depresije. Kroz osobno svjedočanstvo borbe s tim stanjem, prisutne je upoznala Marija Magdalena Čeber, volonterka Povjerenstva.
            U uvodu svoga svjedočanstva Marija je stanje depresije jednostavnim rječnikom opisala ovako: pojam depresije označava stanje „dubokog odmora“. Trenutak je to kada nam tijelo i um šalju signale da je vrijeme da se pobrinemo za vlastito mentalno zdravlje, odnosno slobodnim rječnikom rečeno trenutak, kada treba „stati na loptu“. Njena borba s depresijom počinje već od malih nogu. Već tada okolina ju je doživljavala „posebnom“. Bila je učenica koja sama sijedi u klupi, ona koja dobije tremu prilikom svakog javnog nastupa te često razmišlja o tome kako će se osjećati ljudi oko nje ako slučajno napravi nešto krivo. Bio je tu gotovo stalno prisutan osjećaj nepripadnosti u neku sredinu kao i pitanje: „Zašto se to događa baš meni?“
            Marija je rođena u šesteročlanoj obitelji. Majka je pobožna žena, zahvaljujući kojoj je, kako sama ističe, pronašla utjehu i mir u Božjoj prisutnosti. S druge strane njen otac je ateist. U takvim okolnostima i njena braća brzo su morala odrasti i krenuti svojim putem. Koliko je vjera u njenom životu važna, dokazuje i činjenica da je po prvi puta progovorila u trenucima molitve „Oče naš“, s nepune dvije godine. U to vrijeme, kad je ona zajedno s majkom bila posvećena molitvi, otac se držao sa strane i tvrdio da Bog ne postoji. No unatoč tome, ova djevojčica nije posustajala, već je u snovima vidjela svetog Padra Piju i Isusa. Zbog svega toga osjećala se jako sigurno. Međutim, kako to obično u životu biva, kada pomislimo da se sve nekako posložilo, pojavi se nova kušnja. Tako je bilo i u Marijinu životu. Kada je krenula u školu osjećala se odbačenom. Bilo je to zbog njene tamnije puti, tamne kose i stila odijevanja. Uz to, pojavljivale su se tu od strane djece pogrdne riječi zbog čega je često doma dolazila plačući i s pitanjem koje budi sumnju u čovjeku: „Pa dobro, zašto baš ja?“ Kroz srednju školu nastavilo se provlačiti to isto pitanje jer je osjećaj odbačenosti bio još i veći. U tom periodu nije imala doslovce nikoga: ni podršku prijatelja ni članova obitelji. Iako je čeznula za nekim osloncem koji bi je riječima: „Tu sam!“ gurnuo naprijed, tada još nije bila svjesna da je uz nju cijelo vrijeme bio Bog.    
            Po završetku srednje škole Marijino stanje poniranja samo se produbljuje. U tom periodu gubi interes za gotovo sve. Vjera u Boga kao da više ne postoji, a Marija se osjeća kao da ju je netko ugasio daljinskim. Prepušta se porocima što joj daje tek privremeni osjećaj zadovoljstva i lažnu nadu da će joj Bog oprostiti to što mu je okrenula leđa. Kao rezultat svega tu je i prekid četverogodišnje veze. Nakon nekog vremena u njezin život dolazi nova ljubav. Bio je to mladić koji joj je na početku veze pružao baš sve što je trebala: razumijevanje, ljubav i osjećaj sigurnosti. Zbog svega toga sve je izgledalo idealno, vratila se vjeri, dobila volju za životom i bila sretna. U tom vremenu čak je zatrudnila i civilno se vjenčala. Međutim, nakon vjenčanja sve je opet krenulo nizbrdo. Kao da osoba kojoj je povjerovala više nije bila ista, bio je to netko tko je ne podnosi i ne voli. Spas iz tog novog ponora Marija pokušava pronaći u Božjoj blizini. Nakon tri dana ustrajne molitve i traženja nekih odgovora, dobiva nevjerojatnu snagu ljudima koji je okružuju sve izreći u lice. Četvrtog dana odlazi na ispovijed, nakon čega osjeća veliko olakšanje i spoznaju da je unatoč svemu i dalje ljubljeno dijete Božje. Osjećaj je to koji joj daje snage i volje za životom. Tu je i malo dijete s autizmom, ali i Božja prisutnost te povratak obitelji koja je nakon svega oduševljeno prihvaća. Zahvalna na tome Marija uspoređuje Isusovu i svoju pobjedu. Isus je od ljudi pretrpio mnoge pogrde i razne udarce te završio na križu. Sličnu kalvariju prošla je i naša Marija. No, zahvaljujući Božjoj prisutnosti, bez koje ništa ne bi bilo moguće, Marija se smatra pobjednicom.
            U nastavku susreta, a na tragu ovog svjedočanstva, čuli smo priču o drvencima. Poučna je to pripovijetka za sve one koji su se makar jednom u životu našli u „raljama“ osude okoline zbog nekih svojih odluka ili postupaka. Bit ove pripovijetke jest u tome da smo zapravo svi jedinstveni, odnosno upravo onakvi kakvima nas je Bog stvorio.
            Potaknuti svime što smo čuli i sami smo se ohrabrili izreći svoje stavove o sličnim situacijama. Naravno, svatko iz svoga iskustva. Jedna majka tako ističe da joj je i samoj trebalo gotovo tridesetak godina da se izvuče iz depresije. Također, smatra da nikoga zbog toga ne treba prozivati, već upravo suprotno, trebamo znati pružiti podršku i razumijevanje. Netko drugi pak svjedoči da je i sam prošao kroz jedan oblik depresije nakon iskustva pretrpljenog potresa. Bilo je to razdoblje kada neko vrijeme ništa nije imalo smisla, a život je jednostavno prolazio. Kroz razgovor dotaknuli smo se i teme nerazumijevanja od strane vlastite obitelji, posebice roditelja. Zbog tog smo kroz grupni rad često isticali da se u takvim prilikama obraćamo Bogu i svojim prijateljima jer međugeneracijski jaz nemoguće je prevladati. Ali, ipak, ni takve osobe ne trebamo osuđivati jer svatko od nas kroz život prolazi noseći neke svoje ožiljke.
            Našoj hrabroj Mariji Magdaleni na kraju smo uputili riječi podrške i zahvale na ovom dirljivom svjedočanstvu uvjereni da je i mnogima od nas otvorila oči. Na neke okolnosti u svojim životima, uz Božju pomoć, možemo i trebamo promatrati iz neke druge perspektive. Kao i obično susret smo priveli kraju svetom misom koju je ovoga puta predslavio vlč. Ivan Vugrinčić.
            Na kraju recimo da će novi susret zajednice „Bartimej“, u župi svetog Josipa u Varaždinu, biti u četvrtak, 24. Studenog, od 16 sati.    
 
Krunoslav Šardi


Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika