VARAŽDIN, 14. 8. 2018.

---

Povodom svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo internetski portal hia.com.hr (Hrvatska – iseljeništvo – svijet) objavio je intervju s mons. Josipom Mrzljakom, varaždinskim biskupom.

O značenju svetkovine Velike Gospe za Katoličku Crkvu, značaju Marije Božje za hrvatski narod, o povijesti hodočašćenja u marijanska središta, mjestima zagovora i čuda, izazovima Crkve u 21. stoljeću te drugim temama s biskupom je razgovarala novinarka Marija Barić, glavna urednica portala.

Zanimljiv intervju možete pročitati u nastavku ili na poveznici.

O blagdanu Velike Gospe vjernici znaju intuitivno, no ono pravo značenje samo se podrazumijeva. Molimo da nam objasnite značenje tog blagdana za Katoličku Crkvu.

Svetkovina Velike Gospe zapravo nosi naslov Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo i najstariji je marijanski blagdan u Katoličkoj Crkvi. Taj blagdan slavio se u Jeruzalemu u 5. stoljeću, a s vremenom se proširio kršćanskim Istokom te se već u 7. stoljeću slavio u Rimu. Posebnu važnost taj je blagdan dobio kada je papa Pio XII. 1. studenoga 1950. godine proglasio dogmu o Marijinom uznesenju dušom i tijelom u nebesku slavu. Time nije donio nikakav novi nauk, već je postojeću vjeru, koja je stoljećima živjela u Crkvi, proglasio službenom i obvezatnom dogmom za sve vjernike. Izraz „uznesena“ pokazuje da to nije Marijino, nego Božje djelo. Marijino uznesenje njezina je konačna proslava u Bogu i s Bogom i to dušom i tijelom, što znači da je čitav čovjek predodređen za nebesku slavu. Marija je odmah nakon završetka svoga ovozemaljskog života doživjela ono što nas čeka na kraju vremena. Mnogi crkveni oci tumačili su da je Marija u svemu nasljedovala svoga Sina Isusa Krista – pa tako i u smrti. Nakon smrti njezino tijelo nije bilo podvrgnuto raspadanju, nego zajedno s dušom ušlo u nebesku proslavu kod Boga. Ono što se dogodilo s Marijom, Bog će učiniti sa svima koji poput nje budu slušali Božju riječ, vjerom je prihvatili i provodili u svom životu. Ono što se dogodilo s Marijom nakon njezine smrti – u njezinom uznesenju, to će se na kraju svijeta i vijeka dogoditi sa svima nama – zato možemo reći da je to i najomiljeniji marijanski blagdan svih kršćana.

Marija je kod nas u narodu opjevana kao zaštitnica i Majka hrvatskom narodu, kako je u drugim kršćanskim zemljama?

Marija je tijekom povijesti kršćanstva nanizala brojne naslove. Pogledamo li samo 'litanije lauretanske Majke Božje' naći ćemo nekoliko desetaka naslova, a, također, svako joj svetište pridaje određen naslov. U našem narodu poznati su oni stihovi koji govore o dubokoj ljubavi hrvatskoga čovjeka prema Isusovoj Majci: „Dušo duše hrvatske, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestani sjati.“ Poljaci na poseban štuju svoju Crnu Gospu, Slovenci se obraćaju Mariji poklikom „Marija pomagaj“ u Brezju, u guadalupskom svetištu Mariju se naziva Naša Gospa od Guadalupe. Vidimo koliko je Marija imala veliku ulogu u životu Isusa Krista i Crkve te da svaki narod u Mariji prepoznaje Majku koju želi počastiti i posebnim naslovima.

Od kada se počeo slaviti blagdan Velike Gospe i običaj hodočašćenja u marijanska svetišta?

Hodočašće je oblik pobožnosti u kojem vjernik napušta svoje mjesto prebivanja i kreće na put prema nekom mjestu koje je za vjerničku zajednicu od posebnog značaja. Netko će reći da se Bogu ili po zagovoru nekog sveca može moliti kod kuće, no hodočašće, koje uključuje put do svetog mjesta i samo boravljenje u njemu, zapravo je način kako vjernik izlazi iz svoje svakodnevice da bi svoje vrijeme dao Bogu i po tom vremenu učvrstio svoj odnos s Bogom, posvetio svoj život, molio za sebe i druge te zahvalio za primljene milosti. Od ranih kršćanskih vremena kršćani su hodočastili na mjesta gdje su se događala najveća otajstva naše vjere – mjesto Isusove smrti, pokopa i uskrsnuća – sveti grad Jeruzalem. Kasnije su se hodočašća usmjerila na mjesta mučeništva prvih kršćana, posebno u Rim – gdje su svojom smrću proslavili Boga apostolski prvaci Petar i Pavao. Budući da mnogi nisu mogli doći na ta mjesta, u Europu dolaze relikvije apostola, mučenika i drugih svetaca te se oko njih skupljaju hodočasnici. Jedno takvo svetište je Santiago de Compostela u Španjolskoj. U 4. stoljeću grade se prve crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji, tako raste pobožnost prema njoj, a s time i hodočašća u njezina svetišta. Budući da ne postoje relikvije Isusove Majke Marije, njezina svetišta najčešće su nastajala kada su brojne skupine vjernika ponukala čudesa i iznimne milosti koje su vjernici pripisali zagovoru Majke Božje. Na tim se mjestima izlažu na čašćenje njezine slike i kipovi kao simbol njezine majčinske blizine i zaštite. Neka svetišta nastala su kao zavjet nekih pojedinaca ili zajednica, a druga su vezana uz Marijina ukazanja. Važno je istaknuti zašto vjernici dolaze u Marijina svetišta – zato što znaju da gdje je Marija, Isusova i naša Majka, tamo je i njezin Sin – Isus Krist.

Koja su marijanska svetišta najomiljenija mjesta hodočašća kod nas i u svijetu?

Zasigurno da je Marija Bistrica u našem narodu najposjećenije svetište, a među našim poznatijim svetištima tu su i Trsat, Sinj, Aljmaš, Voćin, Krasno, Vepric i mnoga druga hodočasnička mjesta. U mojoj Varaždinskoj biskupiji istaknuo bih kako se oko Velike Gospe velik broj vjernika okuplja u Molvama u Podravini, u Močilama kraj Koprivnice, u Svetoj Mariji u Međimurju, u Biškupcu kraj Varaždina, a i sama varaždinska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, te mnogim drugim mjestima. Veliki je broj marijanskih svetišta i u svijetu, a izdvojio bih Lurd u Francuskoj, Fatimu u Portugalu, Czestochowu u Poljskoj, Mariazell u Austriji, Guadalupu u Mexicu, Loreto u Italiji.

Najveće hrvatsko svetište Marija Bistrica mjesto je utjehe za mnoge vjernike, kakav je interes vjernika danas i odakle sve dolaze da se poklone čudotvornome crnom kipu Marije u tom svetištu?

Uz to što je najveće hrvatsko svetiše, Marija Bistrica proglašena je 1971. godine Hrvatskim nacionalnim marijanskim svetištem. Crnoj bistričkoj Gospi dolaze se moliti vjernici iz svih krajeva Lijepe Naše, iz Bosne i Hercegovine, iz čitavoga svijeta. Vrijedi istaknuti da je najpoznatiji bistrički hodočasnik sveti papa Ivan Pavao II. koji je 3. listopada 1998. godine povodom svoga posjeta Mariji Bistrici kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim. Ove godine obilježava se 20. obljetnica tog velikog događaja.

Mjesta su to zagovora i čuda, ima li danas potvrđenih čudesa na temeljima vjere i jesu li provjerljiva s obzirom na razvoj znanosti?

Prije negoli odgovorim na ovo pitanje postavljam pitanje – što je to čudo? Razmišljamo li samo o nadnaravnim pojavama ili govorimo o još nečemu. Najveća čudesa koja se događaju u marijanskim svetištima i drugim svetim mjestima jesu obraćenja ljudi. Mnogi dolaze na ispovijed nakon dugog niza godina, mnogi nalaze snagu ostaviti se loših navika, ljudi odbacuju grijeh, obnavljaju svoj odnos prema Bogu i svojim bližnjima. Najveće čudo za čovjeka je promjena srca. Sam Isus postavlja pitanje farizejima kada mu dovode uzetog mladića: „Ta što je lakše? Reći uzetomu: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi’?“ (Mk 2,9) Kada čovjek ostavlja iza sebe pokvaren i grešan život i odlučno krene putem vjere, nade i ljubavi, vrjednije je i spasonosnije od mnogih nadnaravnih pojava. Međutim, svjedoci smo i mnogih takvih ozdravljenja i događaja. Povijest mnogih svetišta sa sobom nosi mnoga čudesna uslišanja po zagovoru Majke Božje. Takva čudesa nemaju svrhu u samima sebi, nego žele vjernike dovesti na put obraćenja. Stoga i Isus, kada je činio čudesa, tražio je vjeru. Ponekad je vjera bila potrebna da učini čudo, ponekad je vjera, kao osobno prianjanje uz Boga, bila plod njegovoga čudesnog zahvata. Čudo ne može biti odvojeno od vjere – od stava pouzdanja u Božju spasiteljsku ljubav i njegovu moć da čovjeka spasi. Što se tiče provjeravanja čudesa s aspekta znanosti koja je posljednjih godina vrlo uznapredovala, Crkva se ne protivi takvim pothvatima. Radi li se o medicinskim čudima, liječnička dokumentacija najbolji je dokaz nadnaravnoga Božjeg djelovanja. No, pitamo se je li potrebno da se sva ta čudesa provjeravaju. Mnoga je nemoguće provjeriti jer su se zbila u prošlosti. U mnogim situacijama znanost može reći da ona tu ništa ne može učiniti, da takve pojave nisu u domeni znanosti. Stoga, kod takvih događaja važno je usmjeriti se na vjeru, na čovjekov odnos s Bogom, a čudesa mogu pomoći da se vjera učvrsti te da čovjek-vjernik postane Bogu sličniji i bliži. Bogu nije stalo do senzacije, do čovjekovog divljenja. Bogu je stalo da čovjek prigrli njegovu riječ, da se njome oduševi, da od nje živi i raste te da tako zavrijedi nebesku slavu – poput Marije.

Kako vi gledate na čudesno ukazanje u Međugorju, ima li mogućnosti da nakon toliko godina i to svetište bude službeno priznato od strane Pape i Vatikana, i što je sporno, imajući u vidu da su vidjelice i vidioci bili neuka djeca, da to već nije učinjeno?

Posljednjih godina Međugorje plijeni pažnju vjernika iz cijeloga svijeta. Ne možemo zanemariti brojna uslišanja, svjedočanstva onih koji su se obratili nakon mnogih godina života bez Boga, rađanje novih duhovnih zvanja, porast broja hodočasnika koji tamo nalaze hranu za svoju dušu, za svoju vjeru. Takva događanja ponukala su prethodnog papu Benedikta XVI. da osnuje posebnu Komisiju za Međugorje, a sadašnji papa Franjo odredio je posebnog apostolskog vizitatora mons. Henryka Hosera čime ima za cilj „temeljitije upoznavanje pastoralnih prilika i, prije svega, potreba vjernika koji dolaze na hodočašće, te na temelju toga predložiti moguće pastoralne inicijative za budućnost“, kako je priopćio Tiskovni ured Svete Stolice. Stoga pozdravljam tu papinu odluku očekujući da svaki oblik papine brige za vjernike koji dolaze u Međugorje bude korak bliže donošenju suda o vjerodostojnosti ukazanja. No, u ukazanja bilo u Lurdu, Fatimi, Međugorju ili kojem drugom mjestu ukazanja kršćanin nije dužan vjerovati. Kao što sam već napomenuo, od čudesnih pojava važnija je vjera i ono čime se vjera hrani – a to je: euharistija, ispovijed, molitva, pobožnost, pokora, djela ljubavi i milosrđa…

Pred kakvim je izazovima suvremena Katolička Crkva, je li vjera u padu ili u porastu i kako Crkva može na to o utjecati?

Crkva je zajednica vjernika. Njezino porijeklo nije ljudsko, ona je Božja ustanova, zato kažemo da je Crkva u svijetu, ali nije od svijeta. U svim razdobljima svoje povijesti Crkva se susretala s raznim izazovima, pa tako i danas. Ali – pred njom uvijek stoji zahtjev – kako navješćivati evanđelje suvremenom čovjeku – kako da današnji čovjek povjeruje i ostvari spasenje koje nam je Isus Krist osigurao, kako govoriti o vjeri današnjem čovjeku koji živi u vremenu suvremenih tehnoloških dostignuća, čiji se ritam života neprestano mijenja i ubrzava, kako govoriti čovjeku kojemu se nameću razne ponude koje Crkva smatra nemoralnima i neprihvatljivima jer gaze dostojanstvo ljudske osobe, a u svijetu se prikazuje dobrim, prihvatljivim i poželjnim. S vremenom se postupno ostvaruju riječi poznatog katoličkog teologa 20. stoljeća Karla Rahnera koji je kazao da „kršćanin budućnosti bit će mistik ili uopće neće biti kršćanin“. S jedne strane mogao bih reći da vjera kod mnogih vjernika raste. U životu tih vjernika vjera nije samo tradicija, nije dio folklora, nije dio običaja. Za te vjernike vjera je sve više temeljno opredjeljenje za Isusa Krista, za život po njegovoj riječi. S druge, pak, strane, mogu reći da je vjera i u opadanju. Vrijeme, u kojem živimo, donosi svoje izazove, stoga se mnogi tradicionalni vjernici nisu spremni opredijeliti živom vjerom i predanim kršćanskim životom za Isusa Krista, ne prepoznaju ljepotu vrjednota koje čuva Crkva. Stoga, broj takvih vjernika opada, a kod mnogih postaje sve više osobna i čvršća.

---