Župljani iz Svetog Martina na Muri hodočastili u Padovu i Veneciju
PADOVA / VENECIJA, 18. i 19. 11. 2017.
U subotu i nedjelju 18. i 19. studenoga župljani Župe sveti Martin na Muri zajedno sa svojim župnikom vlč. Ivanom Hercegom hodočastili su u Padovu i Veneciju.
Prvi dan u subotu po dolasku u Padovu bio je razgled samog grada, posebno je za nas vjernike bilo upečatljivo pogledati crkvu sv. Antuna Padovanskoga i kapucinski samostan u kojem se nalaze relikvije sv. Leopolda Bogdana Mandića. U samostanu smo bili i na svetoj misi.
Sv. Leoplod Bogdan Mandić bio je redovnik – kapucin, svećenik i ispovijednik. Rodio se 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditleji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju su mu dali ime Bogdan Ivan. Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekali svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima. Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”. 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano ga je proglasio svetim.
Posebna je milost bila biti u blizini njegovog neraspadnutog tijela. Katolička Crkva daje na poseban način naglasak na važnost ljudskog tijela. Za razliku od nekih drugih koji ju potpuno negiraju, Crkva naučava da je tijelo hram Duha Svetoga i zbog toga se i prema njemu treba odražavati dužno poštovanje. Crkva je štovanje relikvija potvrdila Dekretom na Tridentskom saboru, koji se održao u 16. stoljeću. Upravo tim Dekretom Crkva je dala do znanja što se i kako treba štovati. Tako kaže:“ tijela mučenika i ostalih svetih koji su živjeli posebno kreposno na zemlji, a sada su u vječnosti s Kristom, treba štovati vjerni puk i po tim njihovim zemnim ostacima, Gospodin će udijeliti mnoge milosti onima koji vjeruju.“ Time se ne ističe neko magijsko djelovanje ostataka ni posebno iscjeliteljske moći, nego se potiče vjernike da usrdno mole svece za zagovor po njihovim nakanama.
Drugi dan našeg hodočašća bila je Venecija gdje smo slavili nedjeljnu svetu misu, a nakon mise razgledali sam grad. Velika milost je bila biti u blizini crkve sv. Marka. U dva dana hodočašća dijelili smo zajedništvo naše vjere koje se očitovalo kroz molitvu i slavlja svetih misa, ali i dobrim raspoloženjem. Uz duhovno, vrijedno je bilo kulturno i povijesno obogaćenje.
U subotu i nedjelju 18. i 19. studenoga župljani Župe sveti Martin na Muri zajedno sa svojim župnikom vlč. Ivanom Hercegom hodočastili su u Padovu i Veneciju.
Prvi dan u subotu po dolasku u Padovu bio je razgled samog grada, posebno je za nas vjernike bilo upečatljivo pogledati crkvu sv. Antuna Padovanskoga i kapucinski samostan u kojem se nalaze relikvije sv. Leopolda Bogdana Mandića. U samostanu smo bili i na svetoj misi.
Sv. Leoplod Bogdan Mandić bio je redovnik – kapucin, svećenik i ispovijednik. Rodio se 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditleji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju su mu dali ime Bogdan Ivan. Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekali svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima. Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”. 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano ga je proglasio svetim.
Posebna je milost bila biti u blizini njegovog neraspadnutog tijela. Katolička Crkva daje na poseban način naglasak na važnost ljudskog tijela. Za razliku od nekih drugih koji ju potpuno negiraju, Crkva naučava da je tijelo hram Duha Svetoga i zbog toga se i prema njemu treba odražavati dužno poštovanje. Crkva je štovanje relikvija potvrdila Dekretom na Tridentskom saboru, koji se održao u 16. stoljeću. Upravo tim Dekretom Crkva je dala do znanja što se i kako treba štovati. Tako kaže:“ tijela mučenika i ostalih svetih koji su živjeli posebno kreposno na zemlji, a sada su u vječnosti s Kristom, treba štovati vjerni puk i po tim njihovim zemnim ostacima, Gospodin će udijeliti mnoge milosti onima koji vjeruju.“ Time se ne ističe neko magijsko djelovanje ostataka ni posebno iscjeliteljske moći, nego se potiče vjernike da usrdno mole svece za zagovor po njihovim nakanama.
Drugi dan našeg hodočašća bila je Venecija gdje smo slavili nedjeljnu svetu misu, a nakon mise razgledali sam grad. Velika milost je bila biti u blizini crkve sv. Marka. U dva dana hodočašća dijelili smo zajedništvo naše vjere koje se očitovalo kroz molitvu i slavlja svetih misa, ali i dobrim raspoloženjem. Uz duhovno, vrijedno je bilo kulturno i povijesno obogaćenje.
vlč. Ivan Herceg