Sudjelovanjem u slavlju sakramenta euharistije i mi danas okupljamo se oko proslavljenog Isusa i molimo snagu od Oca nebeskoga da ga slušamo i nasljedujemo u svakodnevnom životu. Prema Isusovom primjeru shvatiti nam je da unatoč mnogim iskušenjima u životu prije moramo moliti za strpljivost i poniznost nego za ljudsku slavu. Diveći se Isusovom preobraženju nastojmo raditi na svojem osobnom preobraženju, kako bismo tako postigli zajedništvo s Ocem nebeskim.

Najprije se trebamo odreći grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su nas povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek. Uvidjet ćemo da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Trebamo dobro promisliti i pročistiti svoje misli i riječi kako bi naš govor bližnjemu bio poticaj, poziv na suradnju, zahvala ili bratska opomena. Trebamo se truditi da naše riječi otkrivaju osjećaje poštovanja i povjerenja, da svojim govorom iznosimo svoj stav iza kojega smo spremni stati i zauzimati se. Govor je zapravo ogledalo naše osobnosti, treba biti iz srca – stoga se trebamo pitati što bližnji mogu vidjeti u tom ogledalu. Nadajmo se da se ne vide licemjerje, podmuklost, laž.

Neprijatelje trebamo ljubiti, dobro činiti onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti za one koji nas zlostavljaju. Isus osuđuje svako nasilje. Kao što Gospodin Isus ne vjeruje u promjenu na bolje pomoću nasilja nego traži promjenu srca, tako trebaju svjedočiti i njegovi učenici. Ipak, kao što je sam Isus na suđenju protestirao protiv nepravde, smijemo i mi dati do znanja da nam se nanosi nepravda koja je protiv našeg ljudskog dostojanstva. Nije dosta dobro govoriti nego valja činiti dobro.

Čitanja 6. nedjelje kroz godinu zovu nas na preispitivanje stava prema ljudima i materijalnim dobrima. Priznajemo da ne možemo bez bližnjih niti bez krova nad glavom i kore kruha – ali to nam ne smije biti glavni cilj u životu. Kao vjernici trebali bismo svoju životnu sigurnost temeljiti oslanjanjem u na Boga, a bližnji nam mogu biti put i pomoć na tom putu.

Možda danas mnogi, u nastojanju oko širenja kršćanstva, bacaju mreže u prazne vode, po svojem nahođenju ili po svojoj mudrosti i vrlo često ostaju praznih mreža. Bez obzira što su se mučili cijelu noć/čitav život, nisu ulovili gotovo ništa od ribe. Nešto treba mijenjati. Poput Petra, kad je nelogično i možda čak besmisleno, iz povjerenja u Isusa trebaju baciti svoje mreže na drugu stranu, trebaju promijeniti način djelovanja. Tako je nastala nepokolebljiva zajednica vjernika - Crkva.

Ljubiti znači prihvaćati drugoga, razumjeti ga i ne mu suditi. Isus je pokazao da se ljubav može iskusiti kroz drugoga i pozvao je sve ljude na to iskustvo. Prva i najvažnija njegova zapovijed bila je da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio! Da bismo ljubav mogli ostvariti i konkretno provesti u djelo, Krist nam šalje svojega Duha da nas inspirira u našem svakodnevnom odnosu prema bližnjima.

U Bibliji imamo savjete i iskustva kako prebroditi te probleme. Bibliju treba trajno čitati i uvijek će nam iznova progovarati novom snagom i usmjeravati nas u novi život. Osvjetljavat će nam put u budućnost. No, trebamo htjeti obnovu. Ozbiljno pročitana i duboko promeditirana Božja riječ može biti blaga vijest siromasima, može vid vratiti slijepima, može dati slobodu zarobljenima, može izliti milost Božju na svijet. Svojim životom u slušanju Riječi i vjerom u Krista, koji je ispunjenje proroštava, možemo (p)ostati blagovjesnicima – ispunjeni Duhom Svetim. Samo se trebamo odvažiti i krenuti.

Isusovu Majku Mariju često nazivamo našom posrednicom i zagovornicom kod Boga. Prije svega ona je bila prva vjernica u Božji plan spasenja, u Isusovo mesijansko poslanje, a učenicima je bila uzor i poticaj. Poslužiteljima kod stola, a i nama danas, govori da učinimo što god nam Isus kaže. Taj njezin poziv uvijek je aktualan, a njezina brižnost za dobro drugih neka nam bude bitna karakteristika života.

Bog je u obitelji i po njemu ona nije nešto prolazno nego nešto preko čega se dolazi do susreta s Njim. Obitelj je mjesto ljubavi i zajedništva. U njoj se događa prvo iskustvo ljubavi i nadanja, darivanja i primanja. Sretna obitelj otvara čovjeku optimističan pogled u budućnost. Neka naš život bude takav da mlađim naraštajima i cijelom svijetu pokažemo sreću, ideale, Krista, božićnu radost.