Propovijed_Ludbreg 2019
Hodočašće bolesnika, osoba s invaliditetom, karitativnih djelatnika, medicinskog osoblja, djelatnika Crvenog križa Ludbreg, djelatnika Crvenog križa Varaždinske županije
Ludbreg, 25. kolovoz 2019.
Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30
Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30
Dragi vjernici!
Sa raznih strana naše domovine Hrvatske uputili smo se danas u središte svijeta – u Ludbreg – kako bismo se poklonili i počastili središnji i najvažniji događaj povijesti ljudskoga roda. Okupljeni smo na Euharistiji, nesebičnom daru našega spasitelja Isusa Krista, po kojem je sam Gospodin želio na poseban način biti prisutan među nama u sve dane do svršetka svijeta. A Euharistija nam ujedno usmjerava i pogled na križ po kojemu nam je darovano spasenje. I upravo u tom pogledu na križ ulazimo u središnji događaj našega spasenja jer na njemu promatramo samoga Boga koji prolijeva svoju Krv za spasenje svakoga čovjeka. Pogled na križ na kojemu Krist krvari, pogled je na Ljubav – vječnu i bezuvjetnu. I stoga, u središtu svijeta častimo središnji događaj Ljubavi koju ne poznaje nijedna druga religija i vjeroispovijest jer samo u kršćanstvu Bog postaje toliko blizak čovjeku da s njim i za njega podnosi i bol, i patnju, i smrt. I gdje to možemo postati Bogu bliži negoli stojeći ispod njegova križa i dopuštajući Mu da nas Njegova krv pere, čisti, jača i krijepi kako bi u djelovanju i teškoćama svakodnevice uvijek prepoznali da nismo sami. Bog je uz nas u patnji, teškoćama, pomoći koju pružamo jedni drugima. I može nam ovo zvučati poput apsurda, ali svaki put kad i naše srce krvari i duša boli zbog patnje i slabosti naše braće i sestara te se pitamo „Gdje je Bog?”, znajte da ga dodirujete, njegujete i, na kraju krajeva, nosite u sebi. Bog kojega nam je Krist objavio jest Bog koji se s radosnima raduje, sa zaplakanima plače, s patnicima pati, s njegovateljima njeguje, s bolesnima boluje, umiruće tješi i krijepi te im daruje život vječni i vodi ih za stol u Kraljevstvu Božjemu. Tako opet Bog pokazuje da se nije oglušio na naše molitve, da nas nije zaboravio već nam je omogućio ono što nam i sveti Pavao govori: „U svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo njegovo, koje je Crkva.” Onda kada boli, kada pritišće, vi ste suradnici Kristovi i suspasitelji mnogih duša koje gaze i preziru ono najvrednije što čovječanstvo ima – Predragocjenu Krv Kristovu. Stoga, razumijevajući težinu dana i noći koju podnosite, želim vam zahvaliti za svu žrtvu kojom se trebate ponositi jer vi ste najbliži Kristovi suradnici u ovome vremenu te omogućavate svima nama da živimo Evanđelje. I molim vas, oprostite nam kada smo propustili živjeti Evanđelje i tako propustili služiti vama koji Krista, na poseban način, u sebi nosite.
Evanđelje koje smo danas čuli, dragi vjernici, ide u srž naših vjerničkih života, upućuje pogled na život vječni i propituje nas sve živimo li dostojno kraljevstva Božjega. Znamo da je Gospodin Isus jednom, prije 2000 godina, podnio krvnu žrtvu kojom je pobijedio smrt i omogućio nam da, po Njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, i sami postanemo dionici uskrsnuća. No, Bog nas ne želi prisiliti da budemo spašeni, nego nam daje izbor. I danas i svakog jutra kada dočekamo novi izlazak sunca, pred nama je izbor hoćemo li odgovoriti na Kristovu ljubav na križu svojim životom ili ćemo tim istim životom – riječima, djelima, propustom i mislima – odbaciti dar spasenja. Vjerujem da svi, ovdje okupljeni, želimo biti spašeni i, kada će to biti odluka gospodara života i smrti, želimo doći u mjesto gdje nema ni boli, ni suza, ni jauka. To će zasigurno biti iskustvo prekrasnog dara Božje ljubavi koje ljudsko oko nije vidjelo i ljudsko uho nije čulo. No, u hodu prema tom daru, potrebno je odgovarati na Božje pitanje koje odjekuje s Kristova križa: „Moje ljubljeno dijete, voliš li me?” I od tog pitanja nitko ne može pobjeći, ono će biti postavljeno i na vratima raja, ali što prije naše srce da odgovor, to će lakši biti put koji nas vodi k našemu spasenju.
Neka nepoznata osoba postavlja Isusu pitanje koje sigurno i nas zanima: „Je li malo onih koji se spasavaju?” Onaj koji pita kao da sam aludira na odgovor kada veli „malo”. Kao da taj netko želi isključiti iz spasenja mnoge, a kraljevstvo Božje želi priskrbiti samo za odabrane. Isus se ne bavi brojkama i statistikama, nego s čovjekom. Ne zanima Boga naš OIB, nismo neka nevažna osoba za njega, već dragocjena, jedinstvena i originalna osoba za koju je Bog darovao i posljednju kap krvi na križu. Eto, toliko je tvoja vrijednost, dragi čovječe! Zato, nećemo čuti Isusov odgovor hoće li biti „malo” ili „puno” spašenih nego poticaj „bori se da ti uđeš na uska vrata”.
Tješi nas, u ovome Isusovom odgovoru, da nismo isključeni iz spasenja, ali nas zabrinjava ovaj pojam „uska vrata”, i Isusov nastavak odgovora „jer mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći”. Ovo nam je poziv da ne odgađamo milosne trenutke susreta s Bogom i da Boga ne ostavljamo za sutra već da ga danas uključimo da bude aktivni dionik naše svakodnevice. Krhkost naših života upozorava nas da ne znamo ni dana ni časa prestanka naših zemaljskih života. Iz tog razloga, važno je uvijek biti spreman proći kroz uska vrata. Sama slika „uskih vratiju” govori nam da je potrebno suziti se, odnosno smanjiti. Odnosno, da bi se ušlo kroz ova vrata, paziti nam je da ne podižemo svoj ego te postajemo sve krupniji, nego da naš život postaje svakodnevno smanjivanje zemaljskih težnji, da naš život postaje život poniznosti. Cijelo naše biće treba prožimati samo jedno što možemo provući kroz ta uska vrata, a to je ljubav – konkretna, djelotvorna, nesebična, neizmjerna, bezuvjetna – poput one koja svoju krv prolijeva na drvu križa. A voljeti – to može svatko. Tome nas ne uči ni obrazovanje, ni testovi inteligencije, tome ne doprinose naše mogućnosti i sposobnosti, u tome nemaju nikakvu ulogu ni financije ni nekretnine, nego tome nas jedino uči i poučava Raspeti Spasitelj. I onda kada su vam noge preslabe da se sami pomaknete, kada su vam ruke oslabljene da nekoga nosite, kada vas križ životnih teškoća privine uz krevet, još uvijek imate u sebi moć i snagu ljubiti – ponajprije Gospodina, a onda onoga koji vam priskače u pomoć te cijeli svijet za kojega Gospodin želi da se spasi.
U nastavku Evanđelja Isus govori o vratima koja su zatvorena i na koja mnogi kucaju te govore kako su i jeli i pili s Gospodinom, kako ih je Gospodin po trgovima naučavao, a s druge strane čuju šokantan odgovor: „Ne znam vas odakle ste! Odstupite od mene svi zlotvori!” Vjerujem da većina od vas redovito slavi nedjeljnu euharistiju. O, koliko je važno svaki put kad možemo da ju ne propuštamo. I kako je lijepo kada one koji ne mogu pomažemo da budu dionici euharistijskoga slavlja. Bez Euharistije nema ništa, a ona nam snagu daje i jača nas. Također, ona nas hrani i oblikuje da donosimo plodove. Zato, ovdje Isus govori o kršćanima koji, ne samo da sudjeluju u Euharistiji i pričešćuju se, nego o onima koji to čine i donose plodove. Kako ne bismo došli pred zatvorena vrata i kako bi nas Isus prepoznao, svoje kršćanstvo trebamo konkretizirati u ljubavi prema braći jer Isusa zanima ljubimo li svoju braću kao što to On nas ljubi kad prolijeva svoju krv. E to je put spasenja: voljeti Boga i služiti čovjeku! Stoga, ovdje prisutni roditelji, braća i sestre, karitativni djelatnici, medicinsko osoblje, djelatnici crvenoga križa, voditelji udruga, volonteri raznih organizacija, u svemu što činite kada pristupate onima u kojima se na poseban način nalazi Bog, nek u vama bude prisutna ljubav – ne prema broju onih koji su vam povjereni, nego prema konkretnome čovjeku kojemu pristupate. Već po samoj djelatnosti vršite dragocjenu službu, no ona uvijek treba imati dimenziju čiste, beskompromisne ljubavi. Ne možete je imati ako i sami nećete zastati na izvoru ljubavi, a to je Kristov križ. Ljudske snage su ograničene kada u njima nema Božje prisutnosti. Stoga osobito sve vas pozivam da se hranite na euharistijskome stolu i svojim dolascima onima koji su vam povjereni donosite radost Kristove ljubavi.
A svi vi, dragi vjernici koji možda i niste organizirano uključeni u prije navedene skupine, težite za tim da vaše kršćanstvo bude prožeto konkretnim djelovanjem koje se očituje u djelima milosrđa, ljubavi, praštanja i velikodušnog dijeljenja. Svi činimo jednu veliku obitelj i svakog člana te obitelji Predragocjena Krv Kristova želi oprati od grijeha i osposobiti za velika djela kojima ćemo preobraziti cjelokupno društvo.
I na kraju, Gospodin Isus nas želi sve privesti k stolu Kraljevstva Božjega. Možda nam se čini da smo u ovome trenutku zbog našeg invaliditeta ili bolesti zanemareni i napušteni te da nitko ne mari za naše živote. Može se steći takav dojam zbog različitih borbi koje vodite. No, vi pripadate u središte Isusova srca. I tamo ste najsigurniji. Stoga, Gospodin Isus želi vas utješiti: „Ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.” No, još više od riječi utjehe, cijelim svojim raspetim bićem na drvu križu nam poručuje: „Čovječe, vrijedan si i moja krv prolivena je iz ljubavi prema tebi!” A mi znamo: „I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.” Predragocjena Krvi Isusa Krista, spasi nas. Amen.
Evanđelje koje smo danas čuli, dragi vjernici, ide u srž naših vjerničkih života, upućuje pogled na život vječni i propituje nas sve živimo li dostojno kraljevstva Božjega. Znamo da je Gospodin Isus jednom, prije 2000 godina, podnio krvnu žrtvu kojom je pobijedio smrt i omogućio nam da, po Njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, i sami postanemo dionici uskrsnuća. No, Bog nas ne želi prisiliti da budemo spašeni, nego nam daje izbor. I danas i svakog jutra kada dočekamo novi izlazak sunca, pred nama je izbor hoćemo li odgovoriti na Kristovu ljubav na križu svojim životom ili ćemo tim istim životom – riječima, djelima, propustom i mislima – odbaciti dar spasenja. Vjerujem da svi, ovdje okupljeni, želimo biti spašeni i, kada će to biti odluka gospodara života i smrti, želimo doći u mjesto gdje nema ni boli, ni suza, ni jauka. To će zasigurno biti iskustvo prekrasnog dara Božje ljubavi koje ljudsko oko nije vidjelo i ljudsko uho nije čulo. No, u hodu prema tom daru, potrebno je odgovarati na Božje pitanje koje odjekuje s Kristova križa: „Moje ljubljeno dijete, voliš li me?” I od tog pitanja nitko ne može pobjeći, ono će biti postavljeno i na vratima raja, ali što prije naše srce da odgovor, to će lakši biti put koji nas vodi k našemu spasenju.
Neka nepoznata osoba postavlja Isusu pitanje koje sigurno i nas zanima: „Je li malo onih koji se spasavaju?” Onaj koji pita kao da sam aludira na odgovor kada veli „malo”. Kao da taj netko želi isključiti iz spasenja mnoge, a kraljevstvo Božje želi priskrbiti samo za odabrane. Isus se ne bavi brojkama i statistikama, nego s čovjekom. Ne zanima Boga naš OIB, nismo neka nevažna osoba za njega, već dragocjena, jedinstvena i originalna osoba za koju je Bog darovao i posljednju kap krvi na križu. Eto, toliko je tvoja vrijednost, dragi čovječe! Zato, nećemo čuti Isusov odgovor hoće li biti „malo” ili „puno” spašenih nego poticaj „bori se da ti uđeš na uska vrata”.
Tješi nas, u ovome Isusovom odgovoru, da nismo isključeni iz spasenja, ali nas zabrinjava ovaj pojam „uska vrata”, i Isusov nastavak odgovora „jer mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći”. Ovo nam je poziv da ne odgađamo milosne trenutke susreta s Bogom i da Boga ne ostavljamo za sutra već da ga danas uključimo da bude aktivni dionik naše svakodnevice. Krhkost naših života upozorava nas da ne znamo ni dana ni časa prestanka naših zemaljskih života. Iz tog razloga, važno je uvijek biti spreman proći kroz uska vrata. Sama slika „uskih vratiju” govori nam da je potrebno suziti se, odnosno smanjiti. Odnosno, da bi se ušlo kroz ova vrata, paziti nam je da ne podižemo svoj ego te postajemo sve krupniji, nego da naš život postaje svakodnevno smanjivanje zemaljskih težnji, da naš život postaje život poniznosti. Cijelo naše biće treba prožimati samo jedno što možemo provući kroz ta uska vrata, a to je ljubav – konkretna, djelotvorna, nesebična, neizmjerna, bezuvjetna – poput one koja svoju krv prolijeva na drvu križa. A voljeti – to može svatko. Tome nas ne uči ni obrazovanje, ni testovi inteligencije, tome ne doprinose naše mogućnosti i sposobnosti, u tome nemaju nikakvu ulogu ni financije ni nekretnine, nego tome nas jedino uči i poučava Raspeti Spasitelj. I onda kada su vam noge preslabe da se sami pomaknete, kada su vam ruke oslabljene da nekoga nosite, kada vas križ životnih teškoća privine uz krevet, još uvijek imate u sebi moć i snagu ljubiti – ponajprije Gospodina, a onda onoga koji vam priskače u pomoć te cijeli svijet za kojega Gospodin želi da se spasi.
U nastavku Evanđelja Isus govori o vratima koja su zatvorena i na koja mnogi kucaju te govore kako su i jeli i pili s Gospodinom, kako ih je Gospodin po trgovima naučavao, a s druge strane čuju šokantan odgovor: „Ne znam vas odakle ste! Odstupite od mene svi zlotvori!” Vjerujem da većina od vas redovito slavi nedjeljnu euharistiju. O, koliko je važno svaki put kad možemo da ju ne propuštamo. I kako je lijepo kada one koji ne mogu pomažemo da budu dionici euharistijskoga slavlja. Bez Euharistije nema ništa, a ona nam snagu daje i jača nas. Također, ona nas hrani i oblikuje da donosimo plodove. Zato, ovdje Isus govori o kršćanima koji, ne samo da sudjeluju u Euharistiji i pričešćuju se, nego o onima koji to čine i donose plodove. Kako ne bismo došli pred zatvorena vrata i kako bi nas Isus prepoznao, svoje kršćanstvo trebamo konkretizirati u ljubavi prema braći jer Isusa zanima ljubimo li svoju braću kao što to On nas ljubi kad prolijeva svoju krv. E to je put spasenja: voljeti Boga i služiti čovjeku! Stoga, ovdje prisutni roditelji, braća i sestre, karitativni djelatnici, medicinsko osoblje, djelatnici crvenoga križa, voditelji udruga, volonteri raznih organizacija, u svemu što činite kada pristupate onima u kojima se na poseban način nalazi Bog, nek u vama bude prisutna ljubav – ne prema broju onih koji su vam povjereni, nego prema konkretnome čovjeku kojemu pristupate. Već po samoj djelatnosti vršite dragocjenu službu, no ona uvijek treba imati dimenziju čiste, beskompromisne ljubavi. Ne možete je imati ako i sami nećete zastati na izvoru ljubavi, a to je Kristov križ. Ljudske snage su ograničene kada u njima nema Božje prisutnosti. Stoga osobito sve vas pozivam da se hranite na euharistijskome stolu i svojim dolascima onima koji su vam povjereni donosite radost Kristove ljubavi.
A svi vi, dragi vjernici koji možda i niste organizirano uključeni u prije navedene skupine, težite za tim da vaše kršćanstvo bude prožeto konkretnim djelovanjem koje se očituje u djelima milosrđa, ljubavi, praštanja i velikodušnog dijeljenja. Svi činimo jednu veliku obitelj i svakog člana te obitelji Predragocjena Krv Kristova želi oprati od grijeha i osposobiti za velika djela kojima ćemo preobraziti cjelokupno društvo.
I na kraju, Gospodin Isus nas želi sve privesti k stolu Kraljevstva Božjega. Možda nam se čini da smo u ovome trenutku zbog našeg invaliditeta ili bolesti zanemareni i napušteni te da nitko ne mari za naše živote. Može se steći takav dojam zbog različitih borbi koje vodite. No, vi pripadate u središte Isusova srca. I tamo ste najsigurniji. Stoga, Gospodin Isus želi vas utješiti: „Ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.” No, još više od riječi utjehe, cijelim svojim raspetim bićem na drvu križu nam poručuje: „Čovječe, vrijedan si i moja krv prolivena je iz ljubavi prema tebi!” A mi znamo: „I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.” Predragocjena Krvi Isusa Krista, spasi nas. Amen.
