Dobroga, vrsnog majstora čini ljubav prema poslu koji obavlja. A besplodna je i ljubav ako kroz nju ne kola ona strast koju je evanđelist izrazio riječima: „Do kraja ih je ljubio.“ U usporedbi s tom krajnošću zadnje kaplje Krvi presvete, naše sve malo je i premalo. O tome propovijeda ludbreška relikvija Krvi Kristove, „bez koje nema oproštenja“, a po toj analogiji ni nama tako dragih proštenja!

Gospodin na objedu u kući jednog farizejskog prvaka promatra kako uzvanici biraju prva mjesta i otkriva im jednu od najvažnijih životnih zakonitosti: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“...Kada sportaši na vrhuncu svog ponosa i slave stanu na postolje da prime medalje, moraju pognuti glave. Medalja se ne može primiti uzdignute glave.

Molitva nije čarobna formula koja razmiče sve prepreke, nego mudrost življenja koja osposobljuje za otvaranje vrata onome što je od Boga i osnažuje za zatvaranje vrata svemu što i Boga i čovjeka vrijeđa.

Lako je biti vjernik i koljena spustiti na ulaštena klecala za Veliku Gospu, Božić, Uskrs... No ljepota tih dana ne nastaje preko noći, već se glanca u danima između. U njihovu anonimnost prati nas Gospa naša svagdašnja. U one obične trenutke čija su klecala preoblikovana u radni stol, ponekad u obiteljski stol, katkad njihovu tvrdoću pod koljenima srca osjećamo i na ulici ili u usamljenosti svoga doma, ponekad u nerazumijevanju okoline i iznevjerenom povjerenju. Tada sve okolnosti života postaju klecalo za poniznu dušu koja se odlučno uz Zdravomariju uzdiže k Bogu i raste prema bližnjemu.

Nije luksuz ono što puni trbuh, a prazni srce! Nego mir i dobrota, ljepota zajedništva, snaga osmijeha, mudrost molitve – i kada imamo sve, i kada ništa nemamo. Ako to bogatstvo naučimo dijeliti sa svojim sirotanima, ko od šale razumjet ćemo neizmjerno blago Isusova poziva da sve svoje i sve od sebe dajemo za milostinju.

Mnogi proživljavaju tešku obiteljsku stvarnost i lako se prepoznaju u priči o drvenoj zdjelici iz koje je djed morao jesti sam u kutu kuhinje jer je sinu i snahi smetalo kada bi zbog drhtavih ruku zaprljao stolnjak ili razbio tanjur. Međutim svima se kad-tad otvore oči. U istoj priči svojim ih je roditeljima otvorio dječak koji se igrao s komadićima drveta. Kada ga je otac upitao što radi, rekao je: „Izrađujem zdjelice iz kojih ćete ti i mama jesti dok ostarite.“
Otvorimo i mi oči za komadiće neba koje nam je u bližnjima darovao Bog, sjećajući se i one upečatljive slike raja u kojoj ljudi imaju žlice s predugim drškama jer morali su naučiti živjeti skupa i hraniti jedni druge.

Da, i onda kada tuđa mišljenja nisu dobronamjerna i kada zadaju bol. Jer onaj tko živi molitvu Gospodnju, dijeli Božju brigu da na zemlji bude kako je na nebu. A Bog će i nebo i zemlju okrenuti da primi i stane uz onoga tko ga s takvom vjerom zove Oče naš.Iznenađuje me kada čujem vjernike da kažu: „Nije me briga što drugi ljudi misle.“ Često se to ponavlja, osobito kada nečiji postupci ne nailaze na odobravanje okoline. No je li to pravi kršćanski stav? Može li onaj kome je životni uzor Isus Krist reći da ga nešto nije briga? Može li onaj tko Boga zaziva riječima „Oče naš“ i moli „dođi kraljevstvo tvoje“ biti imun na to kako njegovo svjedočanstvo o tom kraljevstvu primaju drugi i reći da ga nije briga što misle njegova braća i sestre?

Svakom čovjeku, i onom koji se previše brine za vanjštinu, kao i onom koji za nju ne mari, dobro dođe hladan tuš kakav je snašao jednu od sestara koje su ugostile Isusa. Prilika je to da i mi rashladimo svoje usijane glave kroz razumijevanje Gospodina. Nije on Martu prekorio jer je činila nešto loše. Ona se zdušno trudila da se dragi gost u njenom domu osjeća ugodno i dobrodošlo. Nije pogriješila zato što je bila predana služenju, nego zato što je iz njene radišnosti isparila radost.

Oduvijek su mi bili posebno dragi ljudi iz sjene. Kao dječak volio sam ih promatrati i pitao sam se zašto na velikim slavljima, kada je red da se istaknu važni sudionici, nitko njih ne pozdravi, a oni su uvijek tu i bez njih tog slavlja ne bi ni bilo. Bilo mi je krivo to što u nizu poštovanih, cijenjenih i uvaženih, časnih, velečasnih i prečasnih, nitko ne spomene Baricu, Franceka, Jožeka, Maricu... Ali onda bi kao šećer na kraju došle riječi: Draga braćo i sestre! Tu je moja dragost prema njima našla utočište i smirenje. Oni su dragi, a to nadmašuje sve druge počasne naslove.

Zato, dragi Varaždinci, prijatelji mira, idemo na Bistricu! Idemo da nam Marija pokaže put u nebo! Često nismo ni svjesni kako je taj put blizu. Možda je to novi put do osobe koja sve vrijeme ide uz nas, a mi je uzimamo zdravo za gotovo. Možda je to pružena ruka nekome s kim smo u zavadi. Možda put prema ispovjedaonici...
Ne čekajmo sprovode da bismo ga otkrili. Idemo radije na Bistricu! Idemo kao hrabri i radosni blagovjesnici da je nebo blizu. Važna je obavijest da idemo skupa, prvoga vikenda u srpnju, nebitno kako, cugom ili cipelcugom, presudno je odakle se ide. A polazak je iz srca. Ako krenemo od srca i gledamo prema Božjoj Majci, nebo nećemo promašiti!