Kršćani ne iščekuju propast, nego dolazak. To je ključ došašća, vremena u kojem smo pozvani na osobit način dati smisao svome čekanju, čija je ljepota u sigurnosti dolaska. Mi imamo nepobitnu i neupitnu sigurnost da ćemo nakon svih problema i muka u tami koja zahvaća svijet i ljudsko srce „ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom“, a dolazi upravo ispuniti svoje obećanje i ukloniti naše strahove.

U evanđelju slušamo kako Pilat Kristu nameće govor o kralju. I mi gledamo prema njemu, Kralju kraljeva, prema Vladaru vjekova i Gospodaru svega stvorenoga. Dok se u nama budi ona ljudski razumljiva težnja da Isus već jednom kaže: „Dosta“, on tako uvjerljivo ostaje dosljedan, tako smireno ostaje vjeran sebi. Pilatova podbadanja podiže na višu razinu i okreće ih u govor o istini. Ne traži svoja prava i kraljevski tretman, ne opravdava se i ne dokazuje da on jest Kralj, nego u prvi plan stavlja Istinu i one koji su od Istine, koji slušaju njegov glas.

Uz klimatske promjene koje, kako tvrde stručnjaci, ne slute na dobro, još su svježe rane od nedavnih nemilih događaja, potresa i bolesti pandemijskih razmjera koje nas podsjećaju kako je krhka naša zemlja i kako je čovjek slab. Noseći te rane pred neizvjesnost sutrašnjice, samo nerazborit čovjek mogao bi bezbrižno odmahnuti rukom. Pridodamo li tome sve podmuklije sile zla koje nemilice vrebaju ljudske duše načete grijehom ili začahurene nemarom za duhovni rast, pridodamo li i slobodarske poglede društva čiji se interesi iscrpljuju u hedonističkom uživanju u životnim nasladama, pitamo se kako pogledati u oči budućim naraštajima. Ili, još direktnije, riječima popularnog glazbenika: „Šta će meni moja dica reć?“

Najdragocjenija je Božja riznica čovjekov život i tu nema dvojbe jer u nju je Sin Božji uložio sav svoj žitak, i puninu svoje radosti i zadnju kaplju krvi. Promatrajući kako mi njega nasljedujemo, Isus ne uspoređuje siromašne i bogate ljude ovoga svijeta, nego nas potiče da u vlastitom srcu prepoznamo i jedne i druge. Bog je u nas položio svoje najveće bogatstvo, a jedino što traži je naše siromaštvo.
Dragi čitatelji, iz shvaćanja da je Bog sav naš žitak, kao što smo mi njegov, možemo razumjeti da Gospodin ne čeka koliko ćemo mi dati, nego kada ćemo dati sve od sebe da prestanemo živjeti površno i počnemo živjeti od srca, noseći svoj križ hrabro i radosno.

Neupitno je da je kraljevstvo nebesko stvarnost koja ne započinje čovjekovom smrću, nego čovjekovom ljubavlju koja je odgovor na ljubav Božju. No kako onda tumačiti činjenicu koju je objavila Ana Frank u ime svih nas koji iste osjećaje s njom dijelimo: „Mrtvi ljudi dobivaju više cvijeća od živih“, odobravajući njeno prodorno obrazloženje, „jer je kajanje jače od zahvalnosti.“
Uzaludno je nama, malim ljudima, razglabati zašto svijet tako funkcionira, zašto i mi sami gubimo vrijeme i snagu, zdravlje i živce na stvarnosti koje rezultiraju kajanjem i zašto ne slažemo pametnije mozaik svoga života pa njegovu vrijednost uviđamo kasno, tek kada se od njega otkine onaj dio koji je uljepšavao naš put prema svetosti. Hvala Bogu što još imamo vremena to promijeniti!

Zanimljiva priča kaže kako je đavao tražio ljude ne bi li popunio mjesta u paklu. Neki se čovjek bunio jer je bio uvjeren da je nevin i da mu tu nije mjesto. Govorio je da su drugi ostavljali djecu da umru od gladi, slabije izbacivali iz društva i pravdu dijelili na temelju povlastica. Pripovijedao je kako je vidio ljude koji varaju i kradu, ali je tvrdio da se držao uvijek podalje te da nikada nije učinio ništa zlo. Đavao ga upita: „Jesi li siguran da si sve to vidio?“ „Vlastitim očima!“ opravdavao se čovjek. „I ništa nisi učinio?“ doda đavao. „Ne, baš ništa!“ samouvjereno odgovori čovjek. Đavao se naceri i odredi: „Uđi, prijatelju moj, ovdje je tvoje mjesto!“

Na borilištu stvarnosti savjest kao najpravedniji sudac kazuje da i nebo ima obruč, a put do njega ima propisana načela. Preko reda i tuđih leđa, preko veze i poznanstva, laktarenjem, zaslužiti se može samo prekršaj. Zlorabljenje i manipuliranje tuđom dobrotom ne vodi do ruba raja. Neki će takve pokušaje nazvati kulturom napretka, isticati to kao sposobnost, snalažljivost, ambicioznost i upornost, a one koji drže do poštenja i ne stide se kršćanskih principa, proglasit će naivnima i gubitnicima i ostaviti ih da griju klupu. I neka, jer kršćanin se niti ne bori za tronove svijeta niti ne ište njegove utješne nagrade!

Nakon što mu je leđa okrenuo čovjek koga je zavolio, Isus traži svoje najbliže, one koji su bili spremni stati i ostati uz njega bez obzira na sve. U njih je upro svoj pogled ne bi li ih, na neki način, otrijeznio kazavši: „Ljudima je nemoguće“, no odmah potom i ohrabrio, „ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“
Pitajući se što nama danas znače te riječi, sjetimo se kako ih je anđeo Gabrijel izgovorio Bogorodici u trenutku navještenja: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ Uranjanje u listopadsku pobožnost Majci Božjoj osposobljava nas da čistoćom njenoga pogleda zahvalno zaokružimo i prigrlimo sve šarenilo svojih radosti, ali i ranjivosti. Približujući se blatnjavim jesenskim kaljužama, nemojmo i mi postati kaljavi i aljkavi. Ne treba posebno naglašavati kako svijetu malo treba da čovjeku zamaže oči, da ga uvjeri kako nije moguće uspjeti onome tko je dobar i iskren, pošten i vjeran. Koliko smo puta i sami pogledima potonuli pred izazovima da nije moguće preboljeti, oprostiti, pokušati iznova, otarasiti se nevaljalosti, obratiti se od zabluda i vjerovati da Bog ima plan koji je veći od naših želja?

Ljudi vole statistiku, a u tom kontekstu obeshrabrujuće je čuti da se svaki treći brak u nas, a svaki drugi u Europi, raspada. Ali jedno istraživanje pokazalo je kako se kod samo civilno vjenčanih, od 1400 anketiranih, razvelo 50% brakova. Kod crkveno vjenčanih 30%, kod onih gdje muž i žena redovito sudjeluju u nedjeljnom bogoslužju 2%, a kod onih gdje, uz sakramentalni život, supružnici zajedno mole, od 1400 brakova razveo se samo jedan brak.Presudno je, dakle, pitanje želi li čovjek sačuvati svoj brak.

Susreo sam nedavno čovjeka koji prosi, čak ne niti čašu vode, nego praznu flašu. Molio je samo jednu praznu bocu. Danima mi njegovo pogrbljeno tijelo, koje je odavalo znakove bolesti, nije dalo mira. Kao da je plahim i poniznim pogledom pitao kakvo smo mi to postali društvo koje bezbrižno ide dalje. Baca svoje kockice, zbraja svoje šestice i ide dalje. Rijetki se pogledi zaustavljaju na onima što žeđaju za kapljom ljudske dobrote. I još im se s visoka dovikuje: „Čovječe, ne ljuti se!“