U Isusovo vrijeme je bila zabrinjavajuća činjenica da mnogi njegovi suvremenici, ni nakon svega što je dobra učinio i propovijedao obraćenje, nisu Isusa prihvatili kao Spasitelja, Mesiju - Sina Božjega. Redovito je nailazio na narezumijevanje i odbijanja, na prezir i zavist. Još je teže shvatiti da ni nakon Kristova uskrsnuća mnogi nisu promijenili svoje stavove i mišljenje o Mesiji. Naprotiv, još su se jače i žešće borili protiv navjestitelja Radosne vijesti, progonili su ih i nerijetko ubijali. NIsu spoznali neizmjernu milost pristupanja stolu Gospodnjemu, blagovanju tijela i krvi Kristove.

Isus upravo na osobnoj vjeri učenika u njegovo poslanje temelji svoj nauk o vječnom životu, koji zapravo za istinske vjernike u određenoj mjeri počinje već u ovozemnom životu. Vjera je, znamo, Božja ponuda i dar čovjeku. Čovjek je prihvaća ili odbacuje. Vjernik se otvara Božjoj inicijativi i osjeća potrebu učvršćivati svoju vjeru. Vrhunac duhovne okrepe dobivamo u euharistiji.

Činjenica je da je čovjek u raznim životnim okolnostima sklon uspoređivati i mjeriti prošle događaje s onima koji se trenutno događaju. Bježi od stvarnosti i odgovornosti za ono sada. U novim poteškoćama čovjek brzo zaboravlja muke i probleme koji su ga prije mučili i bili mu teret. Kao da bi se barem u mislima i na riječima htio vratiti u ono ropstvo iz kojeg je izbavljrn uz Božju pomoć.

I danas su životne potrebe ljudi velike, ima onih koji oskudijevaju u osnovnim životnim stvarima dok oni drugi žive u izobilju i pretjerivanju. Očito je da hrane, vode i ostalih životnih potrepština ima dovoljno u svijetu. Problem je u čovjekovoj neposlušnosti Bogu da pravedno upravlja povjerenim mu zemaljskim blagodatima. Stvoritelj je sve tako predvidio da nitko ne oskudijeva. Današnje društvo karakteristično je kako nepravda, sebičnost, oholost pojedinaca ili nekih organizacija mogu ozbiljno ugroziti opstanak ljudskog roda i ostalih živih bića. Sva Božja dobročinstva prema ljudima slave Ga i veličaju, a sva čudesa odgovor su Božji na istinske potrebe ljudi. Važno je shvatiti da se u tom odnosu traži i čovjekova suradnja s Bogom.

Čovjek se istinski odmara u susretu s Bogom, u njemu pronalazi svoj mir. Stoga odmor nije naš bijeg od svakidašnjih obaveza nego sastavni dio našeg djelovanja, potreba našeg života. (...) Naglašavajući samo rad kao da se odmor želi proglasiti povredom prava na rad. Sve se podređuje profitu, a ne gleda se dobro onih koji ga omogućuju. Nalazimo se u nekom začaranom krugu poremećenih odnosa među ljudima, poljuljanih i čak ugroženih vrednota. Isus bi nam rekao da smo kao ovce bez pastira. Dok materijalne potrebe koliko toliko možemo nekako zadovoljiti, gubimo kontrolu nad sobom, smislom za život i istinu o sebi. Zaokupljeni svojim stalnim brigama i traženjima nebitnoga kao da smo se izgubili na pašnjaku. Ne shvaćamo da je Bog onaj koji nam daje smisao i vrijednost života.

Isus i od nas danas traži da promijenimo svoje stavove i život u onoj mjeri u kojoj nismo u skladu s Božjom voljom, da na prvo mjesto stavimo i vjerno čuvamo ono bitno – da smo djeca Božja, njegovi miljenici i suradnici. Svjesni smo da je i danas teško biti i ostati istinski vjernik. Nije lako biti drugačijeg mišljenja od većine na poslu, u društvu, možda i u obitelji.

Danas ljudi često vole Isusa protumačiti onako kako njima odgovara, stavljaju ga u neke svoje kategorije te zatvaraju mogućnost Isusa prihvatiti onakvim kakav uistinu jest, kakav se objavio. Da bismo ga istinski prihvatili i shvatili njegovo poslanje nužna je iskrena ljubav, jednostavnost i prihvaćanje svega što nam donosi put nasljedovanja Isusovog spasenjskog djela. Bog je među ljude došao u skromnosti, siromaštvu i poniznosti u liku djeteta ovisnog o brizi čovjeka. Isus u poslušnosti Ocu nastavlja tim stilom svoje javno djelovanje. U sinagogi je postupio uobičajeno za ono vrijeme. Kao odrasli muškarac pročitao je biblijski tekst koji je onda kratko protumačio. NIje bio problem što je čitao Pismo, nego jer je tumačio tekst kao učen pismoznanac - a za njih je bio samo drvodjelja. Oholost i zavist Nazarećana Isusa prijeće za čudesno pomaganje potrebnima, odbačenima i siromašnima.

Žena s dugogodišnjom bolešću i otac umiruću djevojke shvatili su bît, potražili su Isusa, vjerovali su da im samo Isusov dodir može vratiti dostojanstvo i puninu života. Bolesna je žena odlučila osloboditi se zla u sebi i potpuno se predala Isusu. Nadstojnik sinagoge Jair riskirao je svoju službu, sigurnu budućnost svoje obitelji kad je potražio Isusovu pomoć. Oboje su bili sigurni da je Krist Spasitelj ljudi i ništa ih nije moglo spriječiti u njihovim namjerama. Današnja nas čitanja pozivaju na promjenu, na novi život s Bogom. Svake nedjelje Božja nas riječ hrabri i zbližava s bližnjima. Vjerujmo da je Isus uistinu živ i da čeka priliku dodirnuti nas!

Razmišljajući nad slikom Isusa koji spava usred oluje koja prijeti da potopi lađu, možemo se pitati odakle Isusu taj mir? Je li on stvarno bio iscrpljen od napornoga dana, od mnogih ljudi s kojima je bio zajedno, koji su ga pritiskali svojim brigama i nevoljama? Sigurno jebilo i toga, ali ne samo to. Njegov mir imao je dublji izvor. On ga spominje, on ga pokazuje apostolima, a samim time i nama, kad im predbacuje pitanjem kako nemaju vjere. Dakle, Isusova vjera je izvor njegovog mira. On počiva u Bogu, svome Ocu.

U prispodobi o rastu kraljevstva Božjega u nama Isus pokazuje kako je važna strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas na sutra - one trebaju dugu i dobru pripremu. Tko kasnije želi živjeti dobro u braku i udariti temelj svojoj obitelji, ili osjeća duhovni poziv kao svećenik, redovnik ili redovnica, taj već puno prije tog ostvarenja mora svoj život usmjeravati k tom cilju i tako svemu položiti čvrste temelje.